Ususret blagdanu

Detalji

Kreirano Petak, 02 Kolovoz 2013 14:02

O štovanju bl. Augustina Kažotića postoje kod nas i u susjednoj Italiji brojna ikonografska i liturgijska svjedočanstva, o čemu se može pročitati u Blaženikovim životopisima, znanstvenim člancima i popularnim prilozima. Ali tragovi njegova štovanja susreću se i u pučkome vjerovanju koje mu kao »svetu« čovjeku pripisuje izgradnju zdenaca i sadnju lipa s čudesnim učinkom za čovjekovo zdravlje. Prvi pisani dokument o jednoj lipi (Cernik) nalazi se u pismu na talijanskome nepoznatoga vizitatora iz 1629./30. poslanu u Rim, koje u prijevodu glasi: "U požeškoj provinciji, u cerničkom sandžaku (vojvodstvu) na jednom osamljenom mjestu postoji neko stablo zvano lipa, gdje se svake Mlade nedjelje okuplja velik broj Turaka i kršćana sa zavjetima, svijećama i drugim stvarima.

Župnik u blizini nastanjen, dolazi tamo da pokupi milostinju i rekne misu. I klanjaju se tom stablu, ljube ga kao neko sveto tijelo koje čini čudesa i ozdravlja one koji su se istom stablu zavjetovali. Neki i ozdrave, a nekima se bolest s vremenom opet povrati. Svi ti neredi nastali su nešto zbog turske tiranije, nešto zbog ignorancije župnika, a najviše zbog toga što nemaju biskupa".[1]

"Štuju ga i neprijatelji vjere"

Nakon toga vizitatorova pisma u Rim Ivan Tomko Mrnavić govori o cerničkoj i vugrovečkoj lipi u svojemu Životopisu bl. Augustina Kažotića (dodatak Ferrariusove Povijesti ugarske dominikanske provincije, Beč, 1637.) riječima: "Kao ljubitelj poniznosti izmislio je (blaženi Augustin) način kako izbjeći pohvale naroda zbog čudesa koja je činio. Na nekom svom imanju zasadio je svojom rukom lipu i s mnogo molitava blagoslovio. Zatim je nagovorio narod neka se lišćem tog drveta služi kao s lijekom. I Otac milosrđa na njegovu molbu privolio je tome. Ta je lipa i usred neprestanih turskih provala kroz više od 300 godina ostala ipak čitava, ne izgubivši nikada svoje zelenilo, koliko god se s nje trgalo lišće, uvijek ga je bilo dosta za ono pobožno stanovništvo koje je to stablo nazivalo lipom svetog Augustina. Jedna je takva lipa bila u vugrovečkoj župi kraj puta što vodi k župnoj crkvi. Stajalo je sveto drvo kroz 300 godina, kao što rekosmo, uvijek nanovo obnavljano zelenilom, kod trgovišta koje su Turci zauzeli pred sto godina, a zove se Cernik. Štuju ga i sami neprijatelji vjere. No kako su ovi, da postignu željene milosti, na korijenju drveta stalno palili velike baklje, vatra je ubila život korijenja i drvo se prije 20 godina srušilo, ali tako da je iz korijenja, prije nego se sasvim osušilo, izrasla nova lipa, jednako i stalno štovana zajedno s ležećim trupcem i od Turaka i od kršćana. Blizu te lipe sagradili su kršćani kapelu čemu se ni gospodari muslimani nisu ni najmanje protivili. Kapelu su kršćani predali franjevcima koji su tako došli iz Bosne."[2]

Godine 1730. prepošt Đuro Dumbović, zagrebački kanonik, kao kanonski vizitator, u svojemu je izvješću prepričao Mrnavićevo pisanje o Kažotićevoj lipi u Cerniku riječima: "I najviše radi uspomene na neku izvjesnu lipu koju je u blizini zasadio blaženi Augustin, zagrebački biskup, kako se to razabire iz anala otaca dominikanaca. Isti je blaženik došavši u ove krajeve pobožnima vjernima dijelio lišće s iste lipe. Lišćem ih je toliko izliječio od raznih bolesti i bolova da je ta lipa i poslije ostala. Vjerom u Boga i pobožnošću prema rečenom blaženom Augustinu lišćem ove lipe ljudi su, inače neizlječivi, ozdravljali, pa i u drugim potrebama i nevoljama bili su uslišavani. Međutim ta lipa više ne postoji nego je druga na tom mjestu iz njezina korijena izrasla. Iz tradicije se znade da je Turčin koji je spomenutu lipu posjekao odmah obolio na rukama i nogama. Postoji kod iste kapele izvor zvan svetoga Leonarda. Iz njega ljudi koji tamo dolaze radi pobožnosti običavaju crpiti vodu i odnositi kući. Oni koji s vjerom piju tu vodu po zagovoru istoga sveca često ozdravljaju."[3]

Mrnavićevu predaju o Kažotićevim lipama i zdencima preuzeli su Adam Baltazar Krčelić, Hilarion Gasparotti (1760.), Antoine Touron, Josip Buturac i drugi. Baltazar Adam Krčelić u Sivlenju blasenoga Gazotti Augustina, zagrebechkoga biskupa (1747.) najprije govori o Augustinovu čudu u Zagrebu, a piše i o ljekovitoj moći lišća cerničke lipe. Krčelić o zagrebačkome zdencu, cerničkom izvoru i lipi piše i u svojoj Povijesti stolne crkve zagrebačke riječima: "Pisci njegova životopisa spominju da je Bog posvjedočio pobožnost biskupa Augustina dvjema čudesima. Prvo, da je zbog sušne godine i zbog izgradnje zagrebačke bazilike najavivši procesiju od Boga izmolio nepresušni izvor. To je onaj izvor koji teče podno biskupske kule. Opaža se i opažalo se da on nikad ne presušuje. Tomko i Ferrarius pišu da se po pučkom vjerovanju ta voda smatrala lijekom za liječenje groznice – dapače, da je u tu svrhu odnošena do krajnih pokrajina. Pišu da je ondje mnogo godina stajao i kip sv. Augustina, koji se već odavno srušio, budući da više ne postoje nikakvi tragovi. Franjo Klobušicki [zagrebački biskup] odlučio ga je 1751. ponovno postaviti. Međutim je premješten iste godine na Kaločku stolicu, gdje je ostao. Pišu da se drugo čudo dogodilo u Črnekini [Cernik], kod kapelice posvećene sv. Leonardu, gdje je Augustin, blagoslivljajući izvorsku vodu i lipu, pronašao lijek za liječenje slabosti od bolesti. Ondje je nastalo snažno pučko vjerovanje tako da su taj izvor i sami muhamedanci, dok je to mjesto bilo podložno njihovoj vlasti, smatrali svetim."[4]

"Augustinov zdenac" nikada ne presušuje

Legendu o zagrebačkome zdencu prenosi i kajkavski pisac pavlin Hilarion Gasparotti u djelu Czvetszveteh (Beč, 1760.). On, štoviše, naglašava "da su vodu iz ovoga zdenca uzimali oni koji su bili opterećeni različitim bolestima, osobito oni koji su bolovali od groznice, a tu su vodu uočili kao vrlo korisnu i ljekovitu, i to ne samo Zagrepčani nego i ljudi iz drugih krajeva i mjesta kamo su tu vodu donosili".[5] O ljekovitim svojstvima vode zagrebačkoga Kažotićeva zdenca piše i Antoine Touron, francuski dominikanac i povjesničar, u knjizi Povijest glasovitih muževa iz reda svetoga Dominika (sv. 2, Pariz, 1754.): "Dominikanci koji su nedugo prije toga bijahu nastanili u Zagrebu zaslugom blaženoga Augustina uputiše mu jednoga dana istu molbu kakvu nekoć stanovnici Jerihona bijahu uputili proroku Elizeju. Naime, potok koji protjecaše u blizini bijaše se zamutio od nekih minerala i oni ostadoše bez pitke vode. Usudiše se zamoliti za nju čovjeka kojega gledahu kako svakodnevno čini zadivljujuće stvari. Sveti se pak biskup obrati onomu koji bijaše obećao da će uslišiti sve molbe njegovih prijatelja. No da se čudo ne bi pripisalo njemu osobno, on naloži svojoj braći da mole zajedno s njim. Zatim u tlu iskopaše jamu, iz koje istoga časa poteče izvor koji nikada poslije ne presahnu. Još ga i danas zovu Augustinovim zdencem. Biskup bosanski, koji pisaše o tomu mjestu tri stoljeća nakon smrti sluge Božjega, potvrđuje da i u njegovo doba vjernici nastaviše piti tu zdravu vodu, ne samo kako bi ugasili žeđ nego i zato što je ljekovita protiv mnogih bolesti."[6] Predaju o cerničkoj lipi sažeo je povjesničar Josip Buturac u knjižici Blaženi Augustin Kažotić: "U selu Vugrovcu kod Zagreba te u slavonskom selu Cerniku nalazilo se 'sveto vrelo', kamo je narod dolazio svake 'mlade nedjelje' da se moli i umiva u nadi da će ta voda po zagovoru bl. Augustina izliječiti različne bolesti.«[7] Tako je i spisima potvrđeno da je Kažotić u pučkome vjerovanju smatran »svetim« čovjekom i iscjeliteljem od raznih bolesti.

Marijan Biškup, Augustin Kažotić u riječi i slici, Zagreb, 2013., 93-98.