Svečano proslavljen blagdan bl. Augustina

Detalji

Kreirano Subota, 03 Kolovoz 2013 21:49

Na blagdan prvoga hrvatskog blaženika Augustina Kažotića u subotu 3. kolovoza u istoimenoj je župi na zagrebačkoj Peščenici svečano proslavljen poznati duhovni velikan, biser katoličkog episkopata i dominikanskog reda, otac siromaha i bijednika. Misno je slavlje, uz koncelbraciju petnaestak svećenika predvodio mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački. Euharistijsko je slavlje završeno molitvom za proglašenje bl. Augustina Kažotića svetim. Uvodno je u ime župne i samostanske zajednice biskupa Uzinića pozdravio o. Marko Bijelić, župni upravitelj.

Misno je slavlje glazbeno animirao mješoviti zbor, prigodno sastavljen od djelujućih zborova u župi. Blagdanskoj proslavi prethodile su Devetnice našem Blaženiku i trodnevna priprava koju je predvodio o. Jozo Čirko, dominikanac koji živi i djeluje u Splitu.

Propovijed mons. Uzinića donosimo u cijelosti:

Okupilo nas je godišnje slavlje bl. Augustina Kažotića, čovjeka, redovnika i biskupa s kojima se ponosi naš hrvatski narod jer ona je naš prvi blaženik, njegov Trogir u kojemu se rodio oko 1260. –u Trogiru slavlje njegovog blagdana danas predslavi uzoriti gospodin kardinal Josip Bozanić, njegov nasljednik na stolici zagrebačkih biskupa i nadbiskupa, s kojim smo, kao pastirom ove mjesne Crkve,povezani u duhu i molitvi – s kojim se ponosi njegov dominikanski red u kojemu je stekao visoku naobrazbu i uživao glas učena i pobožna redovnika – zbog tog ponosa njemu je posvećen ovaj dominikanski samostan u Zagrebu – s kojim se, nadalje, ponosi njegova zagrebačka nadbiskupija u kojoj je kao biskup, „razvio živahnu pastoralnu djelatnost, posredovao među sukobljenim stranama, na poseban se način zauzimao za moralno-intelektualnu obnovu svoje biskupije, uredio bogoslužje“, a mogli smo prošle nedjelje pročitati u Glasu Koncila, i dijelio obilnu milostinju, započeo obnovu katedrale, a o svom trošku je sagradio i ubožnicu „u kojoj su bolesni i siromašni putnici našli utočište i boravak“, ali kojim se, zasigurno ništa manje, ponosi i talijanska biskupija Lucera kojoj je postao pastir jer se zbog političkih progona nije smio vratiti u zagrebačku biskupiju, a u kojoj je također radio na „vjersko-moralnoj obnovi“ i u kojoj je umro na glasu svetosti na današnji dan 1323., dakle pred točno 690 godina.

Osvrnuo bih se kratko osobito na ulomak iz prošlotjednog Glasa Koncila koji, navodeći jednog njegovog životopisca, ovako opisuje njegovo upravljanje crkvenim dobrima, a što je, čini mi se u ozračju nekih tumačenja izjava pape Franje, danas postalo vrlo aktualno i može nam biti usmjerenje i pomoć pri razumijevanju onoga što nam papa Frano želi poručiti, osobito jer je sv. Augustin Kažotić napisao i jednu vrlo razboritu teološku raspravu O materijalnim dobrima Krista i njegovih učenika kojom je opravdao pravo Crkve na posjedovanje materijalnih dobara: „Veći dio biskupijskih prihoda– ističem ovo prihoda – bio je određen … za uzdržavanje siromaha, jednim malim dijelom, da se pokriju neophodno nužne potrebe biskupa i njegovih ukućana – mi bismo danas reki dostojno uzdržavanje – a drugim dijelomda se nastavi gradnja katedrale … i da se katedrala opskrbi bogatim crkvenim namještajem i ruhom.“ Držim da je, u većoj ili manjoj mjeri i u odnosu na okolnosti, ovo i naš put, koji nastojimo slijediti, makar u omjerima i nismo baš uvijek na liniji bl. Augustina Kažotića. Okolnosti društva nam sugeriraju, a s njima činjenica da je sve više onih koji oskudijevaju u najnužnijem, da to pokušamo popraviti iako to, govorim ovo iz iskustva, nije nimalo lako.

Svi izneseni razlozi za ponos što ih u nama izaziva spomen bl. Augustina Kažotića, a tu možemo staviti i ovo posljednje, opis su jednog svetog i dobrog pastira Crkve koji se nije sustezao sav svoji život i sve svoje sposobnosti staviti na raspolaganje onima kojima ga je po biskupskom posvećenju Bog stavio za čuvara. Osnovna obilježja tog njegovog pastirskog djelovanja sažimaju dvije riječi koje mogu biti i sažetak dvaju svetopisamskih ulomaka koji su nam maločas navješteni. Te dvije riječi su hrabrost i ustrajnost. Hrabro je – u skladu s Božjim upozorenjem Ezekielu – upozoravao odgovorne na teško vjersko i društveno stanje onih koji su mu povjereni i ustrajno je – poput apostola Pavla – riječima i životom, ne iz vlastite pobude nego zbog službe koja mu je povjerena, besplatno navješćivao evanđelje služeći svima da bi ih što više stekao za Krista. Takvim svojim djelovanjem, a to su odluke svakog svoga pravog pastira, postao je za svoje vjernika „živa i prepoznatljiva stvarna slika Krista svećenika, 'sakramentalno posadašnjenje Isusa Krista Glave i Pastira'“, koji za sebe, u ulomku Ivanovog evanđelja koji nam je danas navješten, jasno kaže: „Ja sam pastir dobri“. Biti po svom ponašanju, djelovanju, izražavanju, po svojoj zauzetosti, dosljednosti,ustrajnosti, služenju i sl. usklađen s Isusom Kristom, a bl. Augustin Kažotić je takav bio, to je slika pravog pastira!

„Ja sam pastir dobri“ – kaže Isus, da bi nam nakon toga ponudio i jasne kriterije razlikovanja između onoga biti dobri pastir i onoga biti najamnik. Najamniku „koji nije pastir i nije vlasnik ovaca“ – u slučaju našeg blaženika njega možemo otkriti u ugarsko-hrvatskom kralju Karlu Robertu Anžuvincu – nije stalo do ovaca, nego samo do sebe i svog interesa, on ne poznaje ovce i „kad vidi vuka da dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni“, a „pastir dobri– u kojemu u liku bl. Augustina Kažotića i njegovom pastirskom služenju ovoj biskupiji otkrivamo lik Isusa Krista – život svoj polaže za ovce“. Njemu je, makar i po cijenu života ili progonstva, stalo do dobra ovaca.

Koliko god da nam se slika pastira i ovaca može učiniti neprikladnom za naše vrijeme, kriteriji razlikovanja koje ona iznosi ostaju trajno vrijediti, makar ponekad mogu poprimiti i drugačiji izričaj kao, na primjer, u mom Dubrovniku u kojemu su stari Dubrovčani istu misao saželi u rečenicu: „Obliti privatorum, publica curate“ („Zaboravite osobne stvari, brinite se za javne“). Važno je promatrajući tu sliku i razmišljajući o njezinoj poruci, uočiti da se ni danasnije ništa promijenilo i da su stvari slične kao što su bile u vremenu Isusa Krista koje je imalo svoje najamnike, sjetimo se samo Judinih škuda, ili u vremenu bl. Augustina Kažotića u kojemu su se ti najamnici zaodjenuli u kraljevsko ruho. Dapače, možda moć manipuliranja nije bila nikad tako jaka i proširena najamnicima kojima nije stalo do ovaca. Nije li biti najamnik u temeljima svjetske ekonomske krize koja je prije svega kriza duhovnih vrijednosti?

Nije li biti najamnik ono što nas sprječava ispravno djelovati i odlučivati kad je u pitanju ljudski život i njegovo dostojanstvo, što se posljednjih mjeseci očituje osobitou lutanjima po bespućima oko odgoja naše djece i mladih, oko zaštite i definiranja obitelji i njezinih prava, oko zauzimanja za pravni poredak naše zemlje prema načelima Europskih zakona, oko zaštite prava radnika i ispravnog odnosa prema prirodnim i drugim bogatstvima i što se ovih dana konkretiziralo u otkaz primalji iz Knina jer se pozvala na prigovor savjesti i nije htjela sudjelovati u namjernom pobačaju.

Dobili smo dugo očekivanu slobodu o kojoj su sanjale generacije onih koji su poput bl. Augustina Kažotića morali u izgnanstvo, ali sve jedno i dalje dozvoljavamo raznoraznim najamicima ili 'čobanima' koji gledaju samo sebe i svoje interese – oni nam dolaze s različitih strana, ima ih u svijetu medija, različitih lobija, politike, nažalost ponekad ih možemo vidjeti i u svećeničkom i redovničkom ruhu– da nama manipuliraju, da nam prodaju 'rog za svijeću', nude spasenje u onom u čemu nema spasenja, kažu da je napredno ili 'in' ono što povećava njihovu moć, odnosno da je nazadno, odnosno 'out', ono što je umanjuje, propisuju čemu trebamo težiti, kako izgledati, što oblačiti, jesti, piti kako bi se oni tim našim ponašanjem sve više bogatili itd., a mi im bezrezervno vjerujemo bojeći se da nećemo uspjeti.

Kako razlikovati najamnike od pravih pastira? Jedini način su kriteriji koje nam je ponudio Isus Krist i koje danas prepoznajemo u bl. Augustinu i njegovom pastirskom služenju ovoj mjesnoj Crkvi. Te kriterije prepoznajemo i u poznatijem blaženiku ove mjesne Crkve, bl. Alojziju kard. Stepincu, koji u sebi i svom mučeništvu sažima sva trpljenja našeg naroda tijekom dvaju bezbožničkih totalitarnih sustava prošlog stoljeća. I u njegovom se slučaju jasno vidi razlika između pastira koji je život položio i najamnika koji mu je život oduzeo. Vjerujem da će ti kriteriji izići na vidjelo i u procesu Sluge Božjega Franje kard. Kuharića. Izdvojio sam ih jer su nasljednici bl. Augustina, ali se lik Isusa Krista, dobrog pastira može prepoznati i u liku drugih svetaca i blaženika, onih poznatih i onih, brojnijih, nepoznatih, u kojima možemo otkriti lica svojih požrtvovnih kršćanskih očeva i majki, djedova i baka, biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, koji su svoju vjeru hrabro živjeli i ustrajno svjedočili.

Prepoznati Isusa kao dobrog pastira i jedinog spasitelja, čuti i naučiti njegove kriterije razlikovanja između dobrog pastira i najamnika, a onda i prepoznati one koji su živjeli i žive u skladu s tim kriterijima, samo je jedna strana medalje. Želimo li da nam ovo o čemu razmišljamo bude plodonosno i spasonosno, treba uslijediti i naše osobno usklađivanje s Kristom dobrim pastirom, naše osobno stavljanje u okvire dobrog pastira.

Neka nas u tom nastojanju potiče primjer i prati nebeski zagovor dobrog pastira ove Crkve zagrebačke, bl. Augustina Kažotića, s kojim se ponosi njegov hrvatski narod, rodni Trogir, njegov dominikanski red, njegove zagrebačka nadbiskupija i lučerska biskupija, a i svi mi koji smo u njegovom primjeru otkrili način kako hrabro svjedočiti i ustrajno navješćivati Isusa Krista, dobrog pastira, te i sami iz dana u dan, u nama svojstvenim okvirima i poslanju koje Boga u ovom prostoru i vremenu ima sa svakim od nas, postajati dobri pastiri, na ponos svom gradu, zajednici i biskupiji, narodu i Crkvi.

Foto: J. Petrak