Feliks se je ubrzo uvjerio da Fulgencije uživa veliki respekt i ugled u samostanu, gradu i okolici. Često su ga ljudi, napose oni imućniji, htjeli nagraditi i tako mu zahvaliti za savjete ili molitve. Fulgencije nikada darove nije uzimao za sebe. Obično bi se lijepo zahvalio i ljubazno odbio ili bi zamolio darovatelje da to daruju samostanu ili da odnesu obitelji koja je bila u potrebi. Jednog jutra, u samostan je došao Ambrozije, najimućniji trgovac u gradu i okolici, sa željom da vidi Fulgencija. Učitelj ga je ljubazno primio. Nakon par riječi, Ambrozije je izvadio vrećicu sa zlatnicima i pružio ih Fulgenciju: "Budući da sam imao dobar tjedan i uspješno putovanje i još bolji profit, odlučio sam ti pokloniti ovu vrećicu sa zlatnicima".
Potom je vrećicu malo protresao da zveket novca u njoj poveća važnost i ozbiljnost njegovih riječi. Učitelj ga je pogledao mirno bez da je i mrdnuo obrvom na zveket zlatnika u vrećici. "Ma uzmi ga, nema nikakva uvjetovanja. Jednostavno želim da ovaj novac bude tvoj. Radi se o mom novcu, koji sam pošteno zaradio trgovinom i darujem ga tebi jer sam uvjeren da je tebi potrebniji sada nego meni", reče glasno trgovac.
Upita ga Fulgencije: "Imaš ga još više, zar ne?" "Naravno, i to puno više jer sam u zadnje vrijeme imao puno uspješnih poslova", odgovori Ambrozije, dok je njegov osmijeh odavao da doista uživa u toj činjenici. "I siguran sam da je tvoja želja imati još više novca nego što sada imaš?", upita ravnodušno učitelj. Trgovac odgovori: "Naravno da bih volio! Već imam planove kako da to ostvarim." " Pa, onda, zadrži novac jer ipak ti je potrebniji nego meni", zaključi Fulgencije.