Slikovito to reče Tagore, to je Božje premještanje čovjeka s jedne ruke na drugu, kako što to čini majka s djetetom. Kad ga majka premješta iz jedne ruke u drugu ono plače. Ovom slikom je rečeno da je samo jedan i jedinstven život a on samo doživljava svoje preobrazbe. Dapače bi se moglo reći da ova dva pola istog života čine jedan život koji je započeo Božjim darom i koji ostaje trajno kao Božja datost. Smrt se ne smije ni u kojem slučaju tabuizirati.
U petak 1. studenoga, vjernici slave svetkovinu Svih svetih, zajedništvo živih i pokojnih. Često imamo krive slike o svecima. Jedni misle kako se radi o ljudima koji za ovezemnog života nisu jeli, a ni pili, nego su samo molili i pokorom se mučili. Drugi pak misle da se radi o nad ljudima, lišenih svih želja. No, jeli tomu tako? Nije! Što je bitno da netko bude svet? Živjeti život čista pogleda, srca puna ljubavi, uha osjetljiva na teškoće svoje braće. Potrebno je znati se veseliti uspjehu drugih i radovati se istini.
U četvrtak 24. listopada u 83. godini, u Rijeci je preminuo istaknuti hrvatski arhitekt i arhitekt naše crkve i samostana, akademik Boris Magaš. Boris Magaš rođen je u Karlovcu 1930. Diplomirao na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1955., od 1956. asistent je prof. Turine. U projektnom birou Inženjering u Zagrebu od 1967. voditelj je projektne grupe, a od 1969. vodeći projektant u Građevno-projektnom zavodu u Rijeci. Na Fakultetu građevinskih znanosti u Rijeci 1974-83 izvanredni pa redovni profesor.
Opširnije:In memoriam: arhitekt crkve i samostana, akademik Boris Magaš
Učitelj Fulgencije je uvijek iskazivao posebnu brigu i privrženost prema prosjacima i siromasima. Ne samo da im je pomagao materijalno koliko je mogao, nego i razgovorom. Često ih je znao okupljati na ulici i poučavati ih. Uvijek je govorio da ih Bog ljubi i da nisu ništa manje vrijedni u Božjim očima. Jednom prilikom oko njega se je okupila mala grupica siromaha, prosjaka i beskućnika. Izvadio je zlatni novčić, koji je primamljivo svjetlucao na sunčevim zrakama ali još više u očima tih prosjaka.
Nije više potrebno naglašavati da je krunica najbolji lijek protiv tuge, boli i beznađa. Vjerujem i da sam vam mozak probila govoreći kako je krunica molitva ljubavi i kako je to najmodernija molitva koja postoji. Kruničari i Marijini štovatelji znaju da se pobožnosti Bogorodici održavaju kroz cijeli svibanj i listopad svake godine te da se ovisno o danu u tjednu te dijelu crkvene godine mole radosna, žalosna i slavna otajstva.
Na prvoj godini fakulteta, dva puta sam pala jezične vježbe. I nije to bilo nešto strašno, ali kako su na prvoj godini svi studenti revniji i fanatičniji nego inače, tako sam i ja nadobudno htjela riješiti sve ispite prije odlaska na godišnji odmor. Osim toga, jezik volim i znam pa mi nije bilo baš svejedno što moram čekati jesenski rok, a i bila sam uvjerena da student koji polaže ispit iz trećeg pokušaja ne može dobiti više od dvojke.
Krunica. Molitva srca moga. Ne sjećam se kad sam je izmolila prvi puta, no otada je sastavni dio mog života. Kao što neki odlaze i tijekom tjedna na misu jer imaju potrebu, tako ja molim krunicu. Nekad sama, nekad u crkvi; ovisi o osjećaju koji me potiče na komunikaciju s Marijom. I znam, mnogi će pomisliti da molim samo za sebe, no nije tako. Većina, ako ne i sve, moje krunice su za moje bližnje. Jedna desetica za ovoga, druga za onoga i tako redom. Molim u tišini, tako da osoba za koju molim vrlo često ne zna da to činim. I nije bitan broj molitvi i krunica, bitno je moliti iz srca, s ljubavlju. A Marija zna da to činim i zato mi je već toliko molitvi uslišala da ne znam hoću li joj se ikada moći odužiti. Vjerujte, ni svibanjske ni listopadske pobožnosti nisu dovoljne ...