Prije dvije godine, 25. rujna 2011. Josip Bozanić, kardinal, zagrebački nadbiskup i metropolit, posvetio je samostansku i župnu crkva te novi oltar crkve bl. Augustina Kažotića. U misnom slavlju i slavlju posvete sudjelovali su fr. Bruno Cadore, učitelj Reda propovjednika, Domenico Cornacchia, biskup Lucere-Troie, mons. Ciro Fanelli, župnik katedrale u kojoj je grob bl. Augustina Kažotića, mons. Xavier Rambaud, biskupski vikar Pariške nadbiskupije, fra Ivan Paponja, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara, provincijali hrvatskih karmelićana, franjevaca konventualaca i male braće, izaslanik provincijala Družbe Isusove te fr. Anto Gavrić, provincijal hrvatskih dominikanaca.
Jednoga dana Fulgenciju je iz grada na razgovor došao mladić, kojemu se je na licu vidjelo da je tek prešao iz dječaštva u mladenaštvo. Kroz razgovor se je požalio na odnos koji njegov otac i maćeha imaju prema njegovu djedu. Djed je skoro oslijepio, tijelo oslabilo, više ga ni ruke ne slušaju. Ništa nije mogao držati u rukama. Tako ni žlicu, te bi svu hranu, napose juhu, prosuo po sebi i stolu. "Na kraju su, moj otac i maćeha, izgubili strpljenje s njime, te mu više nisu dopuštali da sjedi s nama za stolom.
Dugo sam pokušavala naći rješenje na moje temperamentne reakcije. Netko me naljuti, ja se ne mogu kontrolirati pa odbrusim i povrijedim svog sugovornika. Nenamjerno, u žaru intelektualnog dijaloga, ali ipak povrijedim osobu. I onda se poslije loše osjećam, i iako znam da sam pogriješila, svejedno mi se nije baš lako ispričati. I svaki put kažem sama sebi da ću obuzdati svoje burne reakcije, da neću eksplodirati, da ću se suzdržati, no uzalud. Jednostavno se nađem u situaciji da mi uzavrije krv, adrenalin učini svoje i opet po starom.
Jednog sam jutra rano ustao da gledam svitanje. O kako je neopisiva ljepota Božjeg stvaranja! Promatrajući je, zahvaljivao sam Bogu na Njegovim prekrasnim djelima. Dok sam tako sjedio, osjetih Njegovu prisutnost.
"Ljubiš li me?" On me upita.
"Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!"
"Da si tjelesni invalid, bi li me i dalje ljubio?"
To me zbunilo. Bacih pogled na ruke, noge i ostatak tijela te pomislih na sve što tada ne bih mogao raditi.
"Bilo bi mi teško, Gospodine, no ipak bih te ljubio", odgovorih.
"Da si slijep, bi li i dalje volio moja djela?"
Tek što je kazaljka na kvartovskom satu označila 20.00, ispred crkve bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici, okupila se poveća skupina hodočasnika, mahom mlađe životne dobi. Cilj je bio Marija Bistrica i to "pehaka" Stepinčevom stazom preko Medvednice. Nakon molitve u crkvi, gradskim prometom, hodočasnici su krenuli ka sljemenskom tunelu, a potom Leustekovom stazom prema Činovničkoj livadi.
Započela je nova školska godina, a s njom počinje i župna kateheza za učenike osnovnih i srednjih škola, tj. župni vjeronauk. U školi imate školski vjeronauk, čija je zadaća upoznati učenike (djecu) s vjerskim istinama i naučavanjem Crkve. Župna kateheza, je nešto drukčije. Ona ne isključuje školski vjeronauk, nego se međusobno nadopunjuju. Zadaća župne kateheze jest ono znanje o vjeri, što se u školi nauči, pomoći praktično provoditi u životu. Zato je župna kateheza usmjerena na razumijevanje vjerskog života u župnoj zajednici, te želi pomoći svakome otkriti njegovo mjesto, u njegovom poslanju koje mu Bog daje, u svojoj župnoj zajednici.