Ponekad je Feliks znao pitati svoga učitelja koji je smisao sa par novčića pomagati siromašne napose prosjake jer će i dalje ostati prosjaci. Ništa se bitno neće promijeniti u njihovu životu, a k tomu, mnogi će to potrošiti u "birtijama" na vino ili slično. U tome nikako nije mogao shvatiti stav i postupanje učitelja Fulgencija.
Biskup je zamolio starješinu samostana da pošalje par redovnika u kraj s druge strane Sive planine gdje se dolaskom doseljenika pojavilo krivovjerje i uhvatilo korijena. Stoga je redovnička zajednica odlučila poslati nekoliko redovnika sa zadaćom da idu ondje propovijedati. Među poslanima bio je i Fulgencije koji je tražio dopuštenje da sa sobom povede učenika Feliksa. Iako se starješina nećkao, ipak mu je dopustio. Nakon mukotrpnog puta preko Sive planine, redovnici su došli u navedeni kraj i počeli propovijedati.
Iako mnogi događaji brzo prelaze u zaborav, ipak ima i onih koji se "usele" u ljudsku nutrinu te tako postaju izvor nadahnuća. Jedan takav, iskusila je Lucija Gavran, članica župnog zbora mladih "Osvit", koji pjeva na misi u 11 sati. Naime, Lucija je sa skupinom mladih bila na nedavno održanom susretu s papom Franjom u Brazilu. Svoja zapažanja, oblikovala je ovako:
Opširnije:Iz pera Lucije Gavran o susretu mladih s Papom u Brazilu
Duhovni portret sv. Dominika
Ne posjedujemo nijednu fotografiju sv. Dominika, ali imamo razne slike i portrete. Doduše, sve su po smrt ne. Gledajući ih ne možemo znati sa sigurnošću kakav je bio Dominik. Međutim, imamo izvanrednu sliku Dominikove duše ili, bolje rečeno, njegova srca. To je neka vrsta Dominikova duhovnoga portreta. U zalog nam ga je ostavio njegov subrat, prijatelj i drug koji ga je osobno poznavao. Njegovo je ime bl. Jordan Saski. On je bio Do minikov nasljednik i drugi vrhovni učitelj Reda propovjednika.
Feliks se je ubrzo uvjerio da Fulgencije uživa veliki respekt i ugled u samostanu, gradu i okolici. Često su ga ljudi, napose oni imućniji, htjeli nagraditi i tako mu zahvaliti za savjete ili molitve. Fulgencije nikada darove nije uzimao za sebe. Obično bi se lijepo zahvalio i ljubazno odbio ili bi zamolio darovatelje da to daruju samostanu ili da odnesu obitelji koja je bila u potrebi. Jednog jutra, u samostan je došao Ambrozije, najimućniji trgovac u gradu i okolici, sa željom da vidi Fulgencija. Učitelj ga je ljubazno primio. Nakon par riječi, Ambrozije je izvadio vrećicu sa zlatnicima i pružio ih Fulgenciju: "Budući da sam imao dobar tjedan i uspješno putovanje i još bolji profit, odlučio sam ti pokloniti ovu vrećicu sa zlatnicima".
Na blagdan prvoga hrvatskog blaženika Augustina Kažotića u subotu 3. kolovoza u istoimenoj je župi na zagrebačkoj Peščenici svečano proslavljen poznati duhovni velikan, biser katoličkog episkopata i dominikanskog reda, otac siromaha i bijednika. Misno je slavlje, uz koncelbraciju petnaestak svećenika predvodio mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački. Euharistijsko je slavlje završeno molitvom za proglašenje bl. Augustina Kažotića svetim. Uvodno je u ime župne i samostanske zajednice biskupa Uzinića pozdravio o. Marko Bijelić, župni upravitelj.
O štovanju bl. Augustina Kažotića postoje kod nas i u susjednoj Italiji brojna ikonografska i liturgijska svjedočanstva, o čemu se može pročitati u Blaženikovim životopisima, znanstvenim člancima i popularnim prilozima. Ali tragovi njegova štovanja susreću se i u pučkome vjerovanju koje mu kao »svetu« čovjeku pripisuje izgradnju zdenaca i sadnju lipa s čudesnim učinkom za čovjekovo zdravlje. Prvi pisani dokument o jednoj lipi (Cernik) nalazi se u pismu na talijanskome nepoznatoga vizitatora iz 1629./30. poslanu u Rim, koje u prijevodu glasi: "U požeškoj provinciji, u cerničkom sandžaku (vojvodstvu) na jednom osamljenom mjestu postoji neko stablo zvano lipa, gdje se svake Mlade nedjelje okuplja velik broj Turaka i kršćana sa zavjetima, svijećama i drugim stvarima.