32. NEDJELJA KROZ GODINU - B

Isus je uvijek posebno osjetljiv za malene, prezrene, ranjive, odbačene. To je gotovo Isusov najpoznatiji stav, biti uz one koji su na rubu društva, koje gotovo nitko ne primjećuje – osim Boga!

Maleni, prezreni, odbačeni, siromašni u društvu uvijek su samo teret, uvijek višak, uvijek ih društvo želi ukloniti, kao neka smetala. I događa se to da, ako i neko prosječno društvo ne reagira na odbacivanje malenih i prezrenih, vrlo brzo i takvi prosječni dođu na red, nakon što su uklonjeni oni najjadniji. Zatim, tako to ide u nedogled. Po takvoj ljudskoj logici društvo bi uništilo samo sebe, jer se uvijek traži onaj najbolji, najjači, najuspješniji, a oni drugi se uklanjaju, tjeraju u kut. Evo, to je bio Božji pogled na ljudske krive čine. Isus je tu konkretan – ne, ni najmanjega ni najsiromašnijega ne odbacivati – on je naš brat, naša sestra!

Zanimljivo da odmah posjeda okolo sebe svoje učenike i daje im konkretan primjer onoga što im treba pokazati, naučiti ih. Tako i u današnjem evanđelju upire prstom prema Hramu. Tamo se nalazi dvoje ljudi, jedan je primjer bogataša, a drugi je primjer udovice, što znači skromne i skrovite žene bez muža, bez zaštite, ponizne i malene. Onaj bogataš daje nešto što ima od viška, no ona udovica daje sve što ima, iako to nije ni mjerljivo s onim što je dao bogataš.

Ali radi se o ovome, bogataš je dao puno, ali to je malo, premalo naspram onoga što je mogao dati Bogu! Dok ona udovica, iako nema puno, daje Bogu sve!

Neka je ova žena i nama primjer, da ne dajemo Bogu samo ono što nam je višak, čega imamo i previše, nego – DAJMO S(V)E !

Fr. Reginald Biklić, OP