Rastanak s kapelicom

Detalji

Kreirano Petak, 07 Prosinac 2012 14:19

29. rujna 2002.

Kapelica u Ludinskoj

Kad dođete na tržnicu „Volovčica“, uđete u Krišku, prvo skretanje desno je Ludinska. Samo nekoliko metara dalje, na broju 10 je »kapelica«: mala, jednostavna, skromna i neupadljiva. Gotovo ni po čemu, osim po križu blago utisnutom na fasadi, ne razlikuje se od svojih susjeda. Čak i unutra slična je običnoj kući: u sredini nekoliko klupa, desno u kutu ispovjedaonica, na istoj strani „orgulje“ i slika bl. Augustina Kažotića, naprijed mali oltar i istaknut križ sa svetohraništem. Lijevo od oltara ulaz u „sakristiju“ i stubište za potkrovlje (prostor za mlade, ured i sastanke). Tlocrtno svega sedamdesetak četvornih metara, a ipak vjernici s Volovčice, Peščenice i Ferenščice 37 godina tu su se sastajali, prijateljevali, vjerske pouke primili i Boga slavili... Idemo u novo: novu crkvu i nove crkvene prostore, Ivanićgradska bb. Novo je još nedovršeno, ali je već bolje.

Rastanak s kapelicom

Svečanim misnim slavljem, koje je predvodio mons. Vladimir Stanković, uz asistenciju provincijala Frane Prcele te koncelebraciju svećenika koji su pastoralno djelovali ovdje i sudjelovanje vjernika, službeno je zatvorena kapelica u Ludinskoj 10. Misnom slavlju nazočila je i sestra Vjencislava Novinc, koja je u kapelici bila od njezinih početaka. Kapelica je ove večeri bila ispunjena emocijama i suzama. Malenim prostorom kružile su uspomene.

Dodirivala su se srca svih onih koji su ovdje primili sakramente života, onih koji su ovdje živjeli svoje djetinjstvo, ispijali kavu prijateljstva, svirali i pjevali, polažući kamen budućnosti i novog početka. Po završetku misnog slavlja, prigodnim riječima, nazočnim vjernicima obratila se i sestra Vjencislava. Jednostavnim govorom probudila je povijest i vratila je u ovaj mali prostor kapelice. Oproštajni govor održao je i o. Frano Prcela. Zaokružio je jedan dio povijesti i otvorio vrata novom početku u novoj crkvi. Također, riječi sjećanja uputio je i mons. Stanković, koji je sudjelovao u kupnji kapelice. Po svršetku svete mise upriličen je prigodni domjenak za sve nazočne. Na misnom slavlju pjevao je zbor „Osvit“, koji je i započeo svoju duhovnu melodiju u ovih sedamdesetak četvornih metara.

(Izvor: Kronika župe bl. Augustina Kažotića, 2001.-2003., 14-16)

Iz propovijedi mons. Vladimira Stankovića prigodom zatvaranja kapelice

Pavlove riječi: „Isus Krist ponizi sam sebe do smrti na križu… zato Bog Isusa preuzvisi za svagda“ mogu se lijepo primijeniti na ovu prigodu i na zajednicu kod ove svete mise, u ovoj kapeli bl. Augustina Kažotića. I to od prve mise u ovom prostoru koju je 7. ožujka 1965. imao o. Hinko Kraljević, do ove posljednje danas 29. rujna 2002. koju služim ja, koji sam u ime zagrebačke nadbiskupije potpisao kupoprodajni ugovor 23. lipnja 1964. kojim smo od Antuna i Olge Vokač kupili ovu kuću u Ludinskoj ulici br. 10. Svjedoci potpisani na ugovoru bili su Franjo Kuharić i Drago Kolimbatović. Prijašnji su se vlasnici iselili 30. listopada 1964., a zatim su se kao prvi stanari uselili bogoslovi Josip Dumbović, Vinko Igrec i Stjepan Čadoić – da čuvaju kuću. Poslije su došle klanjateljice krvi Kristove: s. Vjenceslava Novinc, koja je i danas ovdje, s. Jerka Car i s. Amadea Mičin, koje su ovdje ostale do 30. prosinca 1969. Od 30. travnja 1965. za kapelana je postavljen o. Ljudevit Jeđud, koji je i večeras ovdje.

Kapela je poslije adaptacije i rušenja pregradnih zidova dobila svoj konačni izgled u ljetu 1965., a 3. kolovoza 1966. blagoslovio ju je tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper. Kasnije se još mnogo svećenika, oo. dominikanaca ovdje izredalo kao dušobrižnici, a izmijenilo se i nekoliko časnih sestara. Sjećam se kako se u to doba od zagrebačkih kanonika na Kaptolu mogao čuti prigovor: „Što to Stanković radi, otvara kapele u malim kućama i u male sobe zatvara Isusa!“ Pa i mnogi su vjernici prigovarali i nije im bilo ugodno tiskati se u tako tijesnom prostoru. No mnogi su zaboravili na tadašnje prilike i kako tadašnje vlasti nisu davale građevne dozvole za podizanje novih crkava u Zagrebu. A grad se širio, vjernici su željeli svoje bogoslužne prostore, a prave crkve nismo mogli graditi. I usprkos sumnjičavim kanonicima, kardinala Šeper proslijedio je s metodom otvaranja kapela u privatnim kućama, a kasnije nadbiskup Kuharić u stanovima velikih stambenih blokova, pa su u nekima od njih u Novom Zagrebu još i danas kapele koje služe kao župne crkve. Tada je poput Isusa, Crkva u našem narodu bila ponižena „do smrti na križu“, ovdje kod nas, a slično i u cijeloj Istočnoj Europi, sve do Kine. No prilike su se promijenile.

Pa za Crkvu u Hrvatskoj i u gradu Zagrebu možemo isto reći što je Pavao rekao za Isusa: „Zato Bog Isusa uzvisi!“ Da, i ovaj je dio Zagreba bio ’uzvišen’ po novoj veličanstvenoj crkvi bl. Augustina Kažotića nedaleko odavle. A slično ’uzvišenje’ i proslavu u posljednje vrijeme doživljavaju dijelovi Zagreba koji su dobili ili će uskoro dobiti svoje pastoralne centre: crkve, župne urede i dvorane. Veličanstvenih crkava ne bi bilo bez ovakvih malih kapela, u kojima se stvarala župna zajednica molitelja, Isusovih sljedbenika, koji su se okupljali u tijesnim prostorima malih kuća i stanova poput negdašnje prve kršćanske zajednice u Filipima.

Zato smo danas zahvalni Bogu na svim milostima s kojima nas je pratio u razvoju pastorala u Zagrebu. Ali smo zahvalni i svima onima koji su bili Božje oruđe, koji su se odazvali na Božji poziv: svećenicima, časnim sestrama i drugim suradnicima. Ali smo iznad svega zahvalni vjernicima koji su uistinu bili vjerni, odani, lojalni i privrženi. Izdržali su u poniženjima i zato su zaslužili da ih se ’preuzvisi’. I dok s nostalgijom slavimo Gospodina po posljednji put u ovoj kapelici, obraćamo oči prema pravoj ljepotici ovog dijela Zagreba, novoj veličanstvenoj crkvi, samostanu i župnom pastoralnom centru bl. Augustina Kažotića u nadi i uvjerenju da će i taj hrvatski svetac s neba pratiti svoju dominikansku subraću u njihovu pastoralnom radu i da će taj biskup grada Zagreba zagovarati kod Gospodina napore sadašnjega vodstva Zagrebačke nadbiskupije da grad Zagreb i cijelu nadbiskupiju što više približi Isusu, da vjernike ujedini u slozi, čestitom životu, na slavu Božju i na dobrobit cijele hrvatske domovine.

(Izvor:  VHDP, god. XXXIX, prosinac 2002., br. 93, str.36-37)