Od kapelice u Ludinskoj…
- Detalji
- Kreirano Petak, 07 Prosinac 2012 14:18
Zagrebački nadbiskup, kardinal dr. Franjo Šeper, dekretom Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, br. 1700/1965., od 30. travnja 1965., osnovao je u Zagrebu novu župu pod imenom „Kraljica Presvete Krunice“. Župa je nastala od jednog dijela župe sv. Jeronima, koja je širenjem grada postala prevelika.
Nadbiskup je župu povjerio braći dominikancima, koji su se još g. 1927. uselili u svoj samostan u Kontakovoj ulici 1 i tako postali prisutni na tzv. Željezničarskoj koloniji, vršeći karizmu svoga Reda u raznovrsnom apostolatu po Zagrebu, ali i diljem domovine. Župu je svečano otvorio sam nadbiskup, kardinal Franjo Šeper, u nedjelju 2. svibnja 1965. Za prvog župnika imenovan je fr. Drago Kolimbatović, a za vikare (‘kapelane’) fr. Hinko Kraljević i fr. Ljudevit Josip Jeđud. Nova župa u teritorijalnom je smislu obuhvaćala: Željezničarsku koloniju, Maksimirska naselja, Ravnice, Borongaj, Volovčicu, Ferenščicu, Borongajske Lugove i Vukomerec.
Unatoč stvaranju nove župe, već se tada vidjelo da to ne će riješiti sve pastoralne probleme u tom dijelu grada Zagreba. Naime, uočila se potreba još jače prisutnosti dominikanaca i njihova pastoralnog rada, posebice u naseljima Volovčica, Ferenščica i Stara Peščenica, sastavnicama upravo te nove župe s ‘onu stranu pruge’, ili ‘preko pruge’ – kako i danas ljudi znaju govoriti; dakle, u dijelovima grada južno od glavnog željezničkog pravca što prolazi kroz grad od Glavnog kolodvora, i to dio od Heinzelove ulice prema istoku. Tako da se u razgovorima o razgraničenju netom utemeljene župe, već razmišljalo o važnom koraku naprijed, koji će, na žalost, biti učinjen mnogo kasnije (22. rujna 2001.), o stvaranju još jedne nove župe na području tih naselja. Kapelica je, dakle, trebala biti samo privremeno i prijelazno rješenje.
Kako se došlo do kuće za kapelicu
U danima dok su završno utvrđivane granice nove župe i sklapan konačni ugovor između Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu i Dominikanskog provincijalata, kardinal Franjo Šeper odlučio je da na Volovčici, u Ludinskoj ulici br. 10, bude kupljena obiteljska kuća Antuna i Olge Vokač, koja je ponuđena redovnim putem na prodaju. Kuća se sastojala od dva stana, dvosobnog i jednosobnog, te dvorišta.
Mons. Vladimir Stanković, koji je tada bio nadbiskupski tajnik te je pratio kard. Šepera, prisjećajući se kupnje kuće na Volovčici, ispričao je 27. svibnja 2002.: „Kad smo kardinal Šeper i ja bili u župi sv. Jeronima u Zagrebu (radilo se o dogovoru razgraničenja kod osnivanja župe Kraljice svete Krunice) – notirao sam u svojemu rokovniku da je tada bilo razgovora o potrebi da se na Volovčici jednoga dana osnuje župa. Način kako smo tada, 1964., otvarali pastoralne centre bio je taj da je isusovac p. Ante Katalinić obilazio određene dijelove grada, pregledavao novine, posebno Večernji list i onda dolazio k meni kao tajniku i izvijestio me: ‘na prodaju je u tom dijelu grada takva i takva kuća’, a mi smo se onda s Kardinalom dogovorili u kojim bi dijelovima grada trebali nešto pronaći.
I kad bismo nešto pronašli, onda sam kard. Šeperu to i prezentirao. Prva takva prodaja-kupnja bila je na Rudešu. Jedan od osnovnih problema koji je diktirao takav način kupnje bilo je političko pitanje. Tada, naime, državne vlasti nisu dozvoljavale mjesta za crkve i gradnju crkava. Mi smo zato pribjegavali rješenju da smo kupovali privatne kuće koje smo iznutra preuređivali u sakralne objekte – kapelice. Kod razgledavanja i kupovine privatnih kuća mi bismo došli u civilu (jer prema novinskom oglasu nismo mogli znati o kome se radi), i kad smo pregledali kuću – tako je bilo i na Volovčici – onda smo se pogađali, i kada smo se već dogovorili – tek tada bismo rekli tko smo.
Mi tada vlasnicima nismo rekli: ‘to će biti kapela, to će biti crkva’. Nego, ‘mi to kupujemo’. Bilo je slučajeva, u moje vrijeme dok sam pet godina bio nadbiskupski tajnik (našao sam pet takvih centara, među ostalima i Retkovec), da smo naišli na vlasnika koji je bio teški komunist. Morali smo zato biti vrlo, vrlo oprezni da se ne bi – nakon što smo se dogovorili – iz straha pred svojima povukao. Tako mi nismo imali izbor, nismo mogli puno birati, i eto zašto je neka kućica veća, neka manja.
Najvažnije nam je zapravo bilo da u tom dijelu grada nađemo nešto. I poslije kupnje, opet iz političkih razloga, odmah bi u te kuće uselile časne sestre. Ja sam tada uz nadbiskupa kontaktirao časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove, koje su izrazile spremnost da dođu na Volovčicu.“ Dakle, kao kupac obiteljske kuće u Ludinskoj 10 na Volovčici, u ime Zagrebačke nadbiskupije, nastupio je vlč. Vladimir Stanković. Kupoprodajni ugovor sklopljen je i potpisan 23. lipnja 1964. Potpisali su ga Antun i Olga Vokač kao „prodavaoci“, Vladimir Stanković kao kupac, a svjedoci su bili Franjo Kuharić i Drago Kolimbatović. Zanimljivo je zapaziti da se na kupoprodajnom ugovoru biskup i svećenici potpisuju samo kao građani. Postojala je bojazan, kako je gore spomenuo mons. Stanković, da stvar ne propadne ako se dozna da kuću kupuju crkvene osobe.
Novčana sredstva za kapelicu
Glas Koncila br. 13 od 11. srpnja 1965. donosi članak „Prvi plod ’Fonda pape Ivana XXIII’“, koji nas upoznaje s time da je kapela kupljena novcem iz Fonda pape Ivana XXIII. i da je zapravo ta kapela prvi plod toga Fonda!!! Evo dijela teksta tog članka: „Sve koji su se svojim novčanim i drugim prilozima uključili u akciju kardinala Šepera, koja nosi naziv ‘Fond pape Ivana XXIII’, a svrha joj je izgradnja novih crkvi u Zagrebu i drugim gradovima Nadbiskupije, sigurno će zanimati prvi rezultati toga pothvata… Sada već možemo, radosni, predstaviti čitaocima prvi plod te akcije. To je jedno malo, ali drago i simpatično bogoslužno središte: na Volovčici u Zagrebu. Obična mala stambena kuća, jednaka drugim takvim obiteljskim kućicama, kojih se dotiče i s kojima je uklopljena u ulični niz. Ništa izvana još ne odaje funkcije što ih ta kuća sada ima. Ali već cijela ona četvrt grada za nju zna. Kuća je bila kupljena još prije osnivanja Fonda Pape Ivana, ali je istom sada isplaćena. Njome upravljaju oci dominikanci, a posvećena je blaženom Augustinu Kažotiću, hrvatskom blaženiku, dominikancu, biskupu…“
Zašto kapelica?
U okružnici o osnivanju Fonda pape Ivana XXIII. za gradnju novih crkava, od 23. svibnja 1965., zagrebački nadbiskup Franjo kard. Šeper navodi razloge zašto je bila kupljena kuća na Volovčici i druge slične po okolici Zagreba te pretvorena u kapelicu:
„Naši gradovi naglo rastu. Ljudi sa svih strana pritječu u Zagreb i druge gradove. Traže zaradu i bolje uvjete života. Na gradskoj periferiji niču nova naselja… sve su to uglavnom kršćani, katolici – naša braća u Kristu Isusu. Kod kuće, na selima bili su živi i svjesni članovi svojih župa. Ali u novim naseljima, na gradskoj periferiji, oni ne nalaze crkve u kojoj bi se kao Božja obitelj okupljali, ne nalaze svećenika koji bi ih vodio k Bogu i njihovu djecu odgajao u pradjedovskoj vjeri. Zagreb je godine 1910. imao oko 80.000 stanovnika, a nakon I. svjetskog rata premašio je 100.000. Po popisu stanovništva u listopadu 1946. bilo je u Zagrebu 267.000 stanovnika, a danas ih ima oko pola milijuna. Broj stanovnika u Zagrebu narastao je u posljednjih dvadeset godina na dvostruko. A tijekom ovih dvadeset godina nije sagrađena u Zagrebu nijedna nova crkva…“
A ni jedna nova crkva nije sagrađena jer se zbog političkih razloga jednostavno nije moglo dobiti ni lokacijske ni građevinske dozvole za nove crkvene objekte. Budući da su stare gradske crkve i župe bile daleko od novih naselja, a u slučaju da su novi stanovnici i odlazili na sv. misu u te udaljene crkve blizu središta grada, tamo se nisu mogli susretati sa susjedima, niti se osjećati kao kod kuće među svojima. Pastoralna briga potaknula je zato gospodina nadbiskupa da se i u tim novim predgrađima stvaraju žive, obiteljske zajednice Božjega naroda. Stoga je počeo osnivati nove župe i otvarati područne kapele. Tada su osnovane župe, osim spomenute Kraljice svete Krunice: župa sv. Pavla u Retkovcu, župa Predragocjene Krvi u Kozari boku, župa Presvetog Trojstva u Španskom, kupljena je i adaptirana kuća u Savskom gaju, počeo se graditi pastoralni centar u Rudešu. U tom vremenu Volovčica je dobila lijepu tržnicu, nove zgrade i nebodere, a po Ferenščicama su se razgranale ulice i odvojci s obiteljskim kućama, ali i veće stambene zgrade. Zato je kupljena i adaptirana za kapelu bl. Augustina Kažotića kuća na Volovčici u Ludinskoj ulici br. 10.
Uređenje i blagoslov kapelice
Put od obiteljske kuće do kapelice u kojoj se slavi misa za veći broj vjernika nije bio nimalo jednostavan. Fr. Hinko Kraljević, „kapelan“ Volovčice, kako su ga zvali, vodio je radove oko preuređenja unutarnjeg prostora kuće u prostor za kapelu. Nakon njegova premještaja zbog odlaska na novu dužnost u Provinciji, zamijenio ga je fr. Ljudevit Josip Jeđud. Prvi radovi bili su izvođeni navečer i u noći da bi što manje bila uključena „ulica“ gledom na poslove u Ludinskoj 10. Rušenjem pregradnih zidova, a zatim učvršćenjem središnjeg nosivog zida dvama metalnim potpornjima, oslobodio se prostor za sudjelovanje u bogoslužju većeg broja vjernika. Postavljen je jedan peterokrilni prozor prema vrtu i jedan trokrilni prema ulici. Poslovno se u tom vremenu surađivalo sa zidarima, soboslikarima, stolarima, metalcima…
Zaslužili su da budu spomenuti: građevinar Drago Poljanec, ličilac Kunštek, stolar Božić, zidar Vlado Josipović, metalac Dračić. U radovima su požrtvovno pomagali Ivan Cegnar, Gabrijel Šćurić i Stjepan Martinec… Tako je kapela dobila svoj konačni izgled tijekom ljeta 1965. Uza zid prema vrtu postavljen je drveni oltar, nad kojim je visjela slika bl. Augustina Kažotića. U „knjizi računa“ koja prati radove zabilježeno je da je 2. travnja 1965. prenesen u kapelu stari oltar iz župe bl. Nikole Tavelića, koji je već u prosincu 1965. zamijenjen novim oltarom iz stolarske radionice g. Božića; da je 28. svibnja 1965. kupljen harmonij, a u lipnju 1965. nabavljene klupe.
Uzoriti kardinal Franjo Šeper s posebnom je pozornošću pratio radove u kapeli. Tako je prilikom otvorenja župe Kraljice sv. Krunice 2. svibnja 1965. darovao 900.000 starih dinara, iste godine 2. listopada 300.000 , a 31. prosinca 1965. još 1.250.000 starih dinara. Svoj prilog dao je i münchenski kardinal Dopfner. Kardinal Franjo Šeper i nakon toga rado je posjećivao našu kapelu. Dolazio je sa svojim tajnikom vlč. Vladimirom Stankovićem, a dovodio je i svoje goste iz inozemstva da im pokaže „kako se snalazi Crkva u ovom gradu i u kakvim prilikama živimo“. Prigodom jednog od takvih posjeta kapela je na dar dobila postaje križnog puta kupljene u Rimu.
Bila je to velika radost za dušobrižnike i vjernike. Jednom drugom zgodom kardinal Franjo Šeper darovao je kapelici kip Majke Božje Fatimske i predao ga fr. Ljudevitu J. Jeđudu ovim riječima: „Ovo je kip iz moje radne sobe“. Glas Koncila br. 16 od 14. kolovoza 1966. donosi na šestoj stranici naslov „Bl. Augustin Kažotić na Volovčici“. U članku pod tim naslovom možemo pronaći dobar opis novouređene kapelice: „Danas osim nevelikog crnog željeznog križa na pročelju kuće u Ludinskoj br. 10 ništa na vani ne odaje velike promjene što su se u njezinoj unutrašnjosti zbile. Prostor je doživio upravo nevjerojatan preobražaj, i to u prvom redu po veličini prostora što je ‘istisnut’ iz te kućice. Od dviju soba, kuhinje i nusprostorija načinjena je uklanjanjem pregradnih zidova kapela za 300 osoba; podrum je sada veoma pristala vjeronaučna dvorana; tavan je relativno udoban stan za časne sestre, koje tu stalno borave: dvije sobe, kuhinja, hodnik, spremište.“
U istom članku Glas Koncila govori o proslavi bl. Augustina Kažotića 3. kolovoza na Volovčici i Kardinalovu prigodnu propovijed u kojoj je, među ostalim, rekao „kako će trebati doskora ovdje osnovati i novu župu, a valja pomišljati i na gradnju nove crkve koja bi zadovoljila potrebe vjernika toga dijela grada“. Ljetopis dominikanskog samostana u Kontakovoj ovako se nadovezuje na izvještaj Glas Koncila o događajima od 3. kolovoza 1966.: „Ovom prilikom kardinal dr. Franjo Šeper blagoslovio je kapelu i novu sliku blaženika. Sliku je izradio akademski slikar Josip Bifel, a kapeli ju je poklonio mons. Vinko Komerički, župnik Marije Bistrice.“ Bilo je to prvo veliko slavlje u obnovljenoj kapelici. Kardinalu je jedna djevojčica izrekla dobrodošlicu. Bio je posebno radostan što je ovaj mali prostor obiteljske kuće postao tako uporabiv. Tom prigodom predao je dar od 400.000 starih dinara za daljnje potrebe kapelice.
Pastoralno djelovanje u kapelici
Važno je istaknuti da se od prvih dopisa koji se odnose na pitanja bogoslužja u toj kapelici ona naziva „Kapelica bl. Augustina Kažotića“. Tim naslovom počašćen je prvi hrvatski blaženik, a ujedno dominikanci i nadbiskupija, jer je blaženik bio i dominikanac i zagrebački biskup, a do tada je u Zagrebu njemu u čast postojala kapela u zagrebačkoj Prvostolnici i imenovan trg ispred dominikanskog samostana na Koloniji, koji se i danas naziva njegovim imenom.
Računalo se s tim da će taj dio župe Kraljice sv. Krunice jednom biti zasebna župa i da bl. Augustin Kažotić treba biti naslovnik te buduće župe u Zagrebu, kao što su to otprije postali bl. Marko Križevčanin, bl. Nikola Tavelić te sveti Jeronim. Kapelica bl. Augustina Kažotića bila je filijala župe Kraljice sv. Krunice i u njezinu sastavu. O njoj i vjernom puku na tom području brinula su se mnoga braća dominikanci. Većinom su to bili župni vikari župe Kraljice sv. Krunice, obično njih dvojica, koji su internim dogovorom i usmenom odlukom priora i župnika bili određeni za pastoralni rad u Kapelici i na njezinom području.
Glavna područja pastoralnog rada bila su misna slavlja u samoj kapelici: nedjeljom, blagdanima i radnim danima; katehizacija djece i mladih, svih uzrasta: od predškolske dobi do studentske i radničke mladeži, i u sklopu toga priprava za Prvu svetu pričest i Svetu potvrdu; te slavlja sakramenata krsta, pomirenja i kršćanske ženidbe. Bio je aktivan i pastoral obitelji i župni Caritas.
Euharistijska slavlja
Na početku, po samoj kupnji kuće, u njoj se još nisu slavile mise. Prvu misu u kapelici slavio je fr. Hinko Kraljević 7. ožujka 1965. Da bi prisutni vjernici doličnije mogli sudjelovati na tom bogoslužju, gđa Marija Grahovar iz susjedstva posudila je stolce. Redovite mise radnim danom uvođene su postupno: prvo je bila dopuštena večernja misa tijekom svibnja, i to 2. svibnja 1965., od nadbiskupa Franje Šepera.
Zatim je tadašnji generalni vikar Nadbiskupije, biskup Franjo Kuharić, 31. svibnja 1965. dozvolio slavljenje večernje mise do kraja
Stoga su uvedene dvije večernje mise radnim danom, i to u zimskom periodu u 17 i 18.30 sati, a ljeti u 18 i 19.30 sati. Prije večernje mise molila se krunica, a tijekom svibnja i listopada za vrijeme mise bila je prigodna propovijed. Pisac ljetopisa dominikanskog samostana u Kontakovoj 1 napisao je 2. svibnja, na dan otvorenja župe Kraljice svete Krunice: „Na Volovčici se nalazi kapelica posvećena bl. Augustinu Kažotiću u kojoj se svaki dan čita sveta misa, a nedjeljom dvije svete mise za vjernike Volovčice i Ferenčice. Vjerojatno kada se broj vjernika naše župe poveća, ova će kapelica, sadašnja filijala, po svoj prilici postati samostalna župa.“ U početku su, dakle, slavljene dvije mise nedjeljom, a poslije, nedjeljom i zapovijedanim blagdanima, četiri: u 7, 9, 11 i 18.30 odnosno ljeti u 19 sati.
Pod svakom nedjeljnom misom bila je prigoda za ispovijed. Ispovijedao je slobodni svećenik. Redovito se pod tim misama podijeli oko 200 pričesti, a prisutno je ukupno oko 800 ljudi. Na misi u 9 pjevala su djeca (to je misa za roditelje i djecu). Nakon te mise održavao se vjeronauk za djecu predškolskog uzrasta i 1. razreda osnovne škole. Djeca su vjeronauk jako dobro prihvatila, pogotovo gledajući filmove za katehizaciju na dijapozitivima. Najdraži film bio im je „Bambo“. Djeca bi jedva dočekala nedjelju i vjeronauk kako bi pogledala novu epizodu sa svojim omiljenim junakom. Posebno treba spomenuti da su svakog 6. prosinca dječja srca mnogo jače udarala – naime, dolazio je njihov svetac s brojnim darovima, sv. Nikola, ali i Krampus, koji ga je u stopu pratio, zvekećući lancima u koje je bio ‘okovan’.
Krštenja i vjenčanja
Krštenja djece s područja Volovčice većinom su bila slavljena u samoj kapelici, a manjim dijelom u župnoj crkvi Kraljice svete Krunice, dok je s vjenčanjima bilo obrnuto. Većina vjenčanja slavila se u župnoj crkvi, a samo manji dio u kapelici. Već sami početci života i pastoralnog rada u Kapelici pokazali su da je njezino postojanje više nego opravdano. Pohađanje vjeronauka te misnih slavlja to rječito pokazuju.
Dvojica mladih redovnika, svećenika, fr. Hinko Kraljević i fr. Ante Kovačević, dali su o tome u srpnju 1965. svoje svjedočanstvo novinaru Glasa Koncila, koji to ovako sažima: „Od kapelana saznajemo: nedjeljom i blagdanom služe se ovdje dvije mise. Nabrojili su na obje skupa 450 do 500 vjernika. Ne stanu svi unutra: stoje na hodniku, vani na stubama, čak na dvorištu. Na Tijelovo (četvrtak, radni dan!) na jednoj je misi bilo oko 250 ljudi, kiša je lijevala, mnogi su stajali vani pod kišobranima.
Tu se raspačava 170 primjeraka Glasa Koncila. Djeca se brinu da neki stanovnici te četvrti nađu Glas Koncila među svojom poštom u poštanskom sandučiću. Ako nisu naručili, ne treba ni da plate. Platit će već netko. Poslije ga mnogi takvi traže. To smo saznali kroz par minuta od djece i svećenika u Ludinskoj ulici br. 10, u maloj kućici koja više nije stambena obiteljska kućica, ali je ostala obiteljska: u njoj se sastaje Božja obitelj na sastanke radosti sa svojim Gospodinom i Bratom da prinese Ocu Žrtvu hvale.“
Katehizacija djece, srednjoškolaca i mladih
Otvorenjem kapele organiziran je vjeronauk za djecu i mlade Volovčice, Ferenščice, Borongajskih lugova i Vukomerca. Vjeronaukom su bili obuhvaćeni svi razredi osmogodišnje škole i mladi, ali i već spomenuta djeca predškolskog uzrasta. Vjeronauk se održavao svaki dan osim subote i okupljao je 250 do 300 djece. One manje poučavala je časna sestra Družbe klanjateljica predragocjene krvi Kristove, a za više razrede osnovne škole i gimnazijalce vjeronauk su vodili kapelani.
U prvom župnom pismu koje je upravljeno župljanima nakon osnutka župe Kraljice sv. Krunice stoji zapisano: „U našoj župi ne može biti obitelji koja se priznaje katoličkom, a nalazi opravdanje što ne šalje svoje mlađe – od osnovne škole do fakulteta – na vjeronauk. Vjeronauk se drži u dva centra: u prostorijama župne crkve i filijale na Volovčici. Obuhvaćeni su svi razredi, sve dobi. Satovi su tako odabrani da nema isprike vremena.“
Kateheze za prvopričesnike i krizmanike održavale su se od samog početka djelovanja kapelice. Grupe prvopričesnika i krizmanika koji su se pripravljali u kapeli bile su brojne. Važno je napomenuti da se u to doba prva pričest primala u drugom razredu osnovne škole, a sv. potvrda u četvrtom! Priprave su se, dakle, odvijale u kapelici, a sama slavlja prve pričesti i krizme bila su u župnoj crkvi Kraljice sv. Krunice, i to posebno za grupe prvopričesnika i krizmanika s Volovčice!
Mladi su posebno voljeli svoju kapelicu i djelima to pokazivali – u njoj je 1966. godine rušenjem jednog pregradnog zida oslobođen prostor za vjeronaučnu dvoranu. Ubrzo su nabavljene klupe za vjeroučenike. Vjeronauk dotada održavan u kapelici dobio je novo mjesto, a vjeronaučna prostorija s vremenom je postala i okupljalište mladih, koji su odlazeći u nju znali reći: „idemo u grabu“… Od prvih početaka rada u kapeli kapelani su s djecom i mladima odlazili na izlete i druženje na Sljeme, u Samobor, u park Maksimir, a svake godine prigodom zavjetnog hodočašća na Mariju Bistricu uz starije je pješačila i grupa mladih hodočasnika.
Obiteljski pastoral
U tijeku blagoslova kuća godine 1967./68. inicijativom kapelana fr. Vinka Šesnića ponuđena je nekim obiteljima prisnija suradnja sa župom. Tako je organizirana skupina od 15 bračnih parova koji su bili pretežno s Volovčice te su se oni počeli sastajati sa župnikom i kapelanima. Sastajali su se svakih petnaest dana. Za njih su organizirana posebna predavanja, a predavači su bili razni: npr. vlč. prof. Josip Turčinović, vlč. Živko Kustić, fr. Ivica Tomljenović i drugi.
Ta je skupina pohađala i predavanja kod otaca isusovaca u Palmotićevoj. Ona su imala za cilj odgojiti predavače koji će pripravljati mlade za ulazak u brak, to jest za ono što danas zovemo zaručnički tečaj. Vrijeme je pokazalo kako je prisutnost te grupe bila u župi providnosna. Bila je pokretač brojnih aktivnosti koje je poduzimala župa, sudjelovala je u pripremi zaručnika za brak.
Grupa je s vremenom izrasla u istinsko prijateljsko zajedništvo koje se potvrđivalo u slavljima dočeka Nove godine, poklada, imendana i slično, a mnogima je postalo trajno po kumstvu. Vrijeme je nosilo promjene. Neke obitelji iselile su se iz ove sredine, pojedine je Gospodin pozvao k sebi u vječnost, ali ovo prijateljstvo i zajedništvo još uvijek živi i potvrđuje se.
Caritas
Može se reći da je Caritas, kao Caritas župe Kraljice sv. Krunice, na području Volovčice i Ferenščice počeo djelovati odmah. Ulazeći u stanove i kuće svojih župljana, dušobrižnici su se suočavali s velikom materijalnom bijedom i siromaštvom pojedinih osoba i obitelji. Posebno je to bilo po Ferenščicama.
Novodoseljeni su donosili sa sobom neriješene materijalne prilike i nekako se „zbili“ u šupe i kućice: bilo je i takvih kuća da su zidovi bili izrađeni glinom nanesenom na daske. Bilo je i kuća bez električne struje. Problemi stanovništva bili su veliki. Slijedeći u svom pastoralnom djelovanju Isusovu oporuku ljubavi s Posljednje večere, već se u „Drugom pismu“ župnog ureda Kraljice sv. Krunice (poslije: Crkva u malom) podsjeća župljane „da je osnovan fond u koji bi svi ulagali prema svojim mogućnostima, a iz kojeg bi se pružala pomoć najpotrebnijima naše župe“. I kad bi se otkrio novi slučaj gdje treba pomoći, obavještavalo se čitavu župnu zajednicu. Mnogi su se odazivali i mnogima je davana pomoć, posebno po Volovčici i Ferenščici.
Bilo je slučajeva da je umro otac obitelji, a ostala udovica s brojnom djecom; ili umrla majka, a otac još uvijek bio u kazneno-popravnom domu; ili obitelj nije mogla platiti minimum pogrebnih troškova pogrebnom poduzeću; zatim deseteročlana obitelj ostala bez krova nad glavom jer se dotrajala kuća srušila; starac i starica u večer života ostali sami… Svi ti i brojni drugi slučajevi nalazili su uvijek otvorena srca dušobrižnika i župljana i kad je trebalo pomoći novcem, odjećom, hranom, kućnim inventarom, građevinskim materijalom, – ali i kad je trebalo nacijepati drva starcima, pronaći dječja kolica i smještaj za samohranu majku, ili nabaviti jednoj obitelji božićno drvce s nakitom da i oni osjete božićnu radost. Tako je započeo djelovati Župni Karitas na Volovčici i Ferenščici. Bio je nadahnut Isusovom riječi: „Što god ste učinili najmanjima među vama, meni ste učinili“.
Redovnice Družbe klanjateljica predragocjene krvi Kristove...
Nakon što je Nadbiskupija kupila kuću, u njoj su živjeli bogoslovi KBF-a u Zagrebu: Josip Dumbović, Vinko Igrec i Stjepan Čadoić. Njima je povjereno čuvanje kuće kako se ne bi tko nepozvan uselio. U kući su noćivali, po danu su pohađali predavanja na fakultetu i hranili se s ostalim bogoslovima na Kaptolu.
Potrajalo je to nekoliko mjeseci, dok u kuću nisu došle sestre Družbe klanjateljica predragocjene krvi Kristove iz zagrebačkog samostana u Miramarskoj. Sestre su došle još i prije unutarnjeg preuređenja kuće u kapelicu. Najprije su živjele u jednosobnom stanu u sklopu prizemlja kuće, a poslije su se, g. 1966., preselile u novouređeno potkrovlje kapelice. Prve su došle s. Jerka Car i s. Vjenceslava Novinc, a njima se nešto kasnije pridružila s. Amadea Mičin, zaposlena u željezničarskoj ambulanti.
U tijeku idućih godina sestre su se mijenjale. Tako su tu još boravile s. Aleksija Lovrić, s. Hijacinta Nekić, s. Marta Majdandžić, s. Bernardica Lajtman i s. Fortunata Davidović. Prilikom useljenja u tu kuću sestre su dobile zadaću od nadbiskupa Šepera „da čuvaju kuću, da hodaju po Volovčici i da hodaju na mise u susjedne župe: jedan dan k Sv. Krunici, drugi dan u Sv. Jeronim, treći dan u Gospu Lurdsku, četvrti k Svetoj obitelji – kako bi ukazale na svoju prisutnost u tom dijelu Zagreba“ – pripovijeda, prisjećajući se tih dana, sestra Vjenceslava. Dana 12. srpnja 1966. sklopljen je ugovor između župe Kraljice sv. Krunice, Zagreb, Kontakova 1, i Provincijalne uprave Družbe Klanjateljica Predragocjene Krvi Kristove, Zagreb, Tuškanac 56, o suradnji župe i sestara nastanjenih u Ludinskoj 10.
Obje strane ugovaraju da će u Ludinskoj ulici br. 10 na Volovčici u službi župe biti nastanjene i zaposlene dvije sestre, a treća i četvrta u izvanrednim slučajevima. Pod obvezama sestara navedeno je da sestre preuzimaju dužnost: sviračice i katehistkinje nižih tečajeva, to jest pripravnika, prvopričesnika i krizmanika; zatim sakristanke (pospremanje kapele, oltara, misnog rublja, hostija, itd.), te dužnost popravaka onih šteta koje bi nastale u kućanstvu krivnjom sestara; i dužnost održavanja reda i čistoće u čitavoj zgradi. Župa se obvezala da će sestre u službi župe plaćati socijalno osiguranje i da će davati sestrama dogovorenu mjesečnu naknadu; župa će snositi redovite troškove pojedinog mjeseca za svjetlo, vodu, ogrjev, čistoću, telefon te uzdržavanje zgrade.
Novi, trajniji ugovor, s istim obvezama, sklopljen je 29. prosinca 1967., a odobrio ga je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu 1. veljače 1968. Ugovor i prisutnost sestara u kapelici trajala je do kraja 1969. Po iseljenju časnih sestara cijeli kat nad kapelom postao je slobodni prostor za razne susrete i dušobrižničke obveze. Tako je ostalo trajno.
Ljudevit Jeđud, OP, Župa bl. Augustina Kažotića, DNI, Zagreb 2011., 35-48.