Treća korizmena nedjelja - C

2022-3-20 - SmokvaObraćenje - jasan zahtjev u Božjoj riječi ove nedjelje. Isus u Evanđelju upozorava: Ako se ne obratite, propast ćete. Poziv na obraćenje prisutan je i u Pavlovoj poslanici u obliku upozorenja da se ne padne u idolatriju te da je potrebno uključiti se u borbu protiv kušnja. U prvome čitanju obraćenje se javlja u obliku odlučujućega obrata u Mojsijevu životu, pri čemu on od Gospodina prima ono što je prije kanio ostvariti sam - osloboditi Izraelove sinove iz Egipta.

Tri liturgijska čitanja nit vodilju imaju i u predstavljanju odnosa između Božje riječi i događaja. Događaji u svakodnevici, ponavljane geste, postaju prigoda za osluškivanje i slušanje Boga koji se obraća Mojsiju. Grm u plamenu koji gori, a ne izgara, predstavlja spoj nama dohvatljivoga i onoga što nas nadilazi; spoj ljudskoga i božanskoga; naravnoga događaja i Božje prisutnosti. To doživljavamo u svakome susretu Boga i čovjeka. Događaji koji su se dogodili u prošlosti i posvjedočeni u Svetome pismu, postaju razumljivima kršćanima u Korintu i otvaraju smisao Božje riječi za njih. Događaje u sadašnjosti, preuzete iz dnevnih vijesti (jedan vojno-politički događaj i jedna nesreća), Isus rabi kao poziv na obraćenje.

Tako su svakodnevica, povijest i Sveto pismo tri mjesta po kojima Bog govori čovjeku. Slušanje, spomen i razlučivanje bitni su stavovi da bi se Božja riječ primijetila i usvojila u povijesnim događajima.

Tragične događaje sadašnjosti Isus ugrađuje u povijest spasenja i izvlači ih iz opasnosti da postanu nekom prigodom za prosuđivanje drugih. Time naglašava da povijest vodi Bog, povijest koja se otvara vječnosti. Njegovo upozorenje na smrt očito se ne tiče tjelesne smrti, nego ju valja vidjeti na eshatološkome obzorju. Zacijelo, postoji duhovna dimenzija smrti koja se tiče: neosjetljivosti na događaje, ravnodušnosti prema povijesti, bijega u lijenost i u naviku, nedopuštanja da se bude dotaknutima poviješću, sužavanja pogleda na vlastiti interes...

I prispodoba o smokvi podsjeća da čovjeku nije dano prosuđivati plodnost ili neplodnost drugoga, a još mu je manje dano iskorijeniti ili isključiti onoga za koga se smatra da ne može donijeti plodove. Neplodnost drveta za vinogradara postaje pozivom da se trudi još više, dok smokva ne donese ploda. Kušnji tvrdoće i isključivanja prispodoba suprotstavlja povećani trud i brižnost ljubavi. To je ljubav u obliku rada, zauzetosti, činjenje svega što je moguće. Ipak, vinogradar ne želi dati konačni pravorijek o smokvi te ostavlja gospodaru tu tešku odluku: Ako, nakon moje brige, ne donese ploda, posijeci je! Ti, a ne ja. Isus, dakle, pripovijeda Božju ljubav i strpljivost, uvijek, pred najvećim kušnjama očaja, Bogu prepuštajući sud.

Kušnja osuđivanja vodi u grijeh nestrpljivosti i nedostatka osjetljivosti prema vremenu drugih. Strpljivost je, tomu nasuprot, usklađeno pouzdanje, umjetnost življenja i podupiranja nedovršenosti i nesavršenosti koju vidimo u drugima, u povijesti, i koju trebamo naučiti gledati u sebi. Naša vremena nisu istovjetna vremenima drugih. U vinogradaru koji kaže gospodaru: „Ostavi ju još ove godine“ vide se obrisi zagovorništva. Zagovarati nekoga ne znači tek moliti Boga za nekoga, nego se i osobno uključiti, umiješati vlastitom odgovornošću, čineći sve što je moguće da bi se odgovorilo na okolnosti u kojima se nalazi onaj za koga se moli. Tako se ne moli samo Božji zahvat u povijesti, nego ga se već naviješta po zauzetosti.

Nužno i hitno obraćenje To dvoje nameće se kao sržna poruka današnjega evanđelja. Prije svega - nužno obraćenje. Pitamo li nekoga je li dobro, činit će mu se da postavljate retoričko pitanje na koje je odgovor samo po sebi razumljiv. S druge strane, ako se stavi povećalo ponad života, vidjet će se koliko toga nije dobro. Previše je nelogičnosti i proturječja da bi se lako mogle prihvatiti nepravde i pomiriti se s postojećim stanjem. I tada se pojavi zaključak da nešto treba mijenjati. No, odmah se javlja i zamka, ako pitamo tko treba i što bi trebalo mijenjati. Jer, redovito se to odnosi na druge.

Na to pomaže odgovoriti evanđeoska riječ: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grješniji od drugih Galilejaca? .. .ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ Mi smo u opasnosti; mi se trebamo mijenjati; nama je potrebno obraćenje. Sve što prepoznajemo kao nevolje trebamo čitati kao poziv na obraćenje, upućen nama.

Osim što je obraćenje nužno, ono je i hitnost. Ne smijemo se uljuljkati u prividu da pred sobom imamo puno vremena. Štoviše, treba reći da smo ’izvan vremena‘ i da je svaki darovan dar trag Božje dobrohotnosti. Nitko se ne bi trebao usuditi izazivati Božju strpljivost i prkositi joj. Vinogradar iz prispodobe, u svome pokušaju spašavanja smokve od udaraca sjekire, trudi se oko nje kako bi donijela roda. Slika brižnosti slika je Božjega djela koje je po Isusu Kristu učinio za nas kako bi naš život bio plodonosan u dobru.

Upravo je prepoznavanje Božje dobrote u našim životima uvjerljiv poticaj za naš velikodušan odgovor. No, treba vidjeti i drugu stranu. Postoji, naime, mogućnost da Božji darovi, umjesto da postanu izvorima spasenja, budu razlogom još veće odgovornosti i još strože prosudbe. Kobno bi bilo poigrati se Božjom dobrotom i strpljivošću koja je radi obraćenja, a ne radi odobravanje našega lošeg ponašanja.

Korizma daje mogućnost otkrivati što nas i druge pokreće, što nas privlači. Usmjeriti pogled na ljude i svijet te im biti blizu, daruje novo motrište i nove vidike. Omogućuje nam prihvatiti čovjeka u sebi i drugima, biti u zajedništvu s njim; nositi ga, učiti i dopustiti dirnuti se tuđim životom. U svakome je čovjeku moguće naći čežnju za konačnim smislom i slutnju da je život više od prolaznosti, u koju se žele nagurati i zatvoriti sve ljudske potrebe.

Ovo je vrijeme očitovanja riječi i djela koji govore o našim najdubljim čežnjama, o vječnosti. Potaknuti smo da šapat Božje prisutnosti koji osjećamo pretvorimo u znakove ljubavi prema bližnjima, jer svatko tko istinski traži čovjeka, na kraju nađe Boga. Onaj pak tko nađe Boga ne može izgubiti čovjeka, niti biti nasilan prema bližnjima i prema stvorenomu svijetu. Korizma je vrijeme koje dopušta susresti se s Bogom u radosti, ali i u najtežim trpljenjima, bolestima, u kušnjama, u kojima ima smisla samo Božja riječ i ljudska blizina koja tu Riječ svjedoči. Amen.

Fr. Marin Golubović, OP