Sedamnaesta nedjelja kroz godinu - C

Bogoslužje ove nedjelje pruža nam jedan od najdragocjenijih bisera u Evanđelju, „Očenaš". U kršćanskoj starini „Očenaš" je bio dio tajna kršćanske vjere koje je čuvao i štitio tzv. zakon o tajni: povjeravao se katekumenima tek na kraju njihove ozbiljne pripreme, uoči krštenja, zajedno s tumačenjima o euharistiji. Onaj koji ga je primao čuvao je njegove riječi kao relikvije i sa žudnjom čekao čas kad će, izlazeći iz kupelji krštenja, „okružen braćom i predstavljen Majci“ (Crkvi) podižući ruke prema nebu, prvi put uskliknuti „Oče!“, te tako svima omogućiti da ga prepoznaju kao novo Božje dijete.

Potrebno je prisjetiti se toga jer smo Očenaš pretvorili u običaj, izgovarajući ga često, izgovarajući ga serijski, izgovarajući ga i ne misleći na njegov sadržaj, kao što izgovaramo strelovitu molitvicu u času potrebe ili u strahu. Izgubili smo smisao strahovitog otajstva koje se krije u tim riječima što su izašle iz Božjih usta. Treba molitvu Očenaša iskupiti od navike koja je prekriva kao nekom naslagom koja izolira, i koja nas priječi da zadršćemo netom izgovorimo ili čujemo njegove prve riječi. Očenaš nas više ne potresa, a morao bi nas prodrmati. Očenaš se rodio iz Isusove molitve. Vidjevši Isusa kako moli, učenicu su se uvjerili da nisu nikada u svom životu pravo molili; osjetili su veliku želju za molitvom, i Isus je udovoljio toj njihovoj želji dajući im svoju molitvu.

Primijetili smo da ljudi kod velike radosti (u športu kod nekog zgoditka) zahvaljuju gledajući prema gore, prema nebu, makar i ne znali komu upućuju zahvalnu molitvu. Kršćani su obično molili stojeći, uzdignutih ruku s otvorenim dlanovima – kako se vide naslikani molitelji u katakombama i kako je Krist raširio ruke na križu. Takvo je molitveno držanje sigurno postojalo u Antiohiji, Rimu, Kartagi i Aleksandriji. Preuzeto iz sumerskog svijeta  i iz judaizma, činilo se da takvo držanje najbolje tijelom izražava polet duše i njezinu želju za Bogom. Tako čitamo u Psalmu 143,6: „Ruke svoje za tobom pružam, duša moja k'o suha zemlja za tobom žeđa.“

U današnjim biblijskim tekstovima predstavljaju nam se dvije osobe koje nas trebaju naučiti moliti, Abraham i Isus Krist. Kod njih učimo i način kako se moli. Vrijedno je odmah napomenuti kako uz svu ozbiljnost stoji u pozadini molitve i jedan oblik pomalo naivnoga dječjeg povjerenja s kojim, primjerice, Abraham prilazi Bogu te u najboljoj maniri Orijenta, cjenka se, pogađa se, uzimajući doslovno Božju riječ. Naime, ako je Bog, Bog pravednosti, tada on ne može jednako kažnjavati nevina i pravedna s nepravednicima i zločincima, on mora imati srca za nevine i pravedne. I tad Abraham počinje (u stilu orijentalnog trgovca) cjenkati se, pogađati se i ne odustaje dok ne postigne što je želio: možda ima 50 pravednika, 40, 30, 20 dok ne dođe do 10  te se s Bogom ne nagodi.

To cjenkanje i pogađanje s Bogom i u našim molitvama, priznajemo, nije nam strano. Ali mi uglavnom pri tomu uvijek molimo za sebe. Abraham naprotiv moli za druge i koristi sve svoje snage uvjeravanja da bi postigao milost uslišanja za druge; vjerojatno je zbog toga i bio uslišan. Možda poneki misle da se danas tako u molitvi ne može odnositi prema Bogu. Ipak može. Svakako, učimo od Abrahama da se ne moramo bojati s Bogom se pogađati, ako se u molitvi zauzimamo za druge; u molitvi ne možemo ništa izgubiti, nego samo dobiti.

A potom dolazi Isus i uči svoje učenike moliti i uči ih kako se smiju ophoditi s Bogom u molitvi. Prvo, on ih uči Bogu reći Oče, i kako se uređuje svoj odnos s Bogom. Uči ih ne samo reći Očenaš, nego ih uči  pravilnom stavu prema Bogu. Tko smije Bogu reći Oče, taj smije također dan i noći dolazi Ocu i moliti. Ako vi, poučava Isus, kao roditelji, a niste uvijek dobri, već često i zli, dajete svojoj djeci uvijek najbolje, koliko će više Otac vaš nebeski, koji je uvijek dobar, obdariti vas najboljim darom – darom Duha Svetoga. A Duh Sveti će vam pomoći da živite kao djeca Božja i djelujete kao braća i sestre zajedno.

Dolazi nam, dakle, pomalo infantilni smiješak na lice, kad pomislimo da možemo u maniri orijentalnog bazara u molitvi s Bogom se cjenkati i pogađati se; da možemo kao prijatelju tako dugo usred noći kucati i lupati na vrata dok nas ne čuje i ne usliši. Sve nas to uči Isus, Sin Božji: Bog je naš Otac i nama je na očinski način jedini pravi prijatelj i zbog toga se možemo ponašati na takav način i u našim molitvama prema njemu.

Fr. Nikola Mioč, OP