32. nedjelja kroz godinu - C

 2022-11-6-32-KG-CSaduceji današnjeg evanđelja pristupaju k Isusu, pokušavajući ga ismijati zbog njegova govora o budućem životu, davajući mu apsurdan primjer žene i sedmero braće. Po židovskome zakonu, ako bračni par nema djece, te muškarac umre, njegov brat dužan je oženiti tu ženu, a djeca se smatraju djecom njegova brata. Međutim, ovim apsurdnim slučajem oni se nisu brinuli o ženi ili o braći, već su željeli dokazati Isusu kako je vjera u uskrsnuće mrtvih nešto besmisleno, bez ikakvoga utemeljenja. Uz to, saduceji su smatrali kako je samo prvih 5 knjiga Starog zavjeta Bogom nadahnut tekst, dok su ostale knjige odbacivali.

 

Isus ne pruža odgovor na njihovo pitanje kome će žena pripasti o uskrsnuću mrtvih, jer zna da što god odgovori, niti će ga saduceji moći razumjeti, niti će ga htjeti razumjeti, stoga on govori njima poznatim jezikom, njima poznatim i prihvaćenim dijelovima Svetoga pisma, spominjući odlomak o Mojsiju i gorućem grmu, pri čemu se dvije stvari mogu istaknuti oko vjere u uskrsnuće mrtvih. Kao što Isus sam spominje, Jahve govori da je on Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Ne da je on bio njihov Bog dok su živjeli, nego da i dalje jest. Kada ne bi bilo života poslije smrti, kada bi smrt bila završetak čovjekovog postojanja, tada im Bog ne bi mogao biti Bog. Ono što još snažnije govori o Bogu kao onome koji uzdržava život jest upravo simbolika gorućega grma. Po svim zemaljskim zakonima, grm koji gori ugiba i pretvara se u pepeo. Međutim, Bog je iznad zakona ovoga svijeta, pa iako čovjek po zakonima smrtnosti umire, Božjim zahvatom on i dalje živi, postaje neuništiv, makar mu ovozemaljsko tijelo nestane.

Budući da mi kao kršćani vjerujemo u uskrsnuće mrtvih, štoviše ono je temelj naše vjere, jer ako Krist nije uskrsnuo, čitava naša vjera gubi svoj temelj i smisao, na koji način svjedočimo svoju vjeru u uskrsnuće drugima, koji smatraju da uskrsnuća nema, da je život samo ono što imamo u ovih nekoliko desetljeća postojanja. Ako se mi kao kršćani ponašamo i živimo na takav način, da svu svoju nadu stavljamo u ovaj svijet i u zakone ovoga svijeta – u moć, u bogatstvo, u slavu, vječnu mladost ili vječnu ljepotu, hedonističke proslave od dana do dana, je li to sve govori o našoj vjeri u uskrsnuće, odnosno bolje rečeno nevjeri? Kršćanin ovom zemljom samo putuje kroz vrijeme koje mu je darovano, i ispunjava ga dobrim djelima i milosrđem, jer ima snažnu vjeru i nadu da nakon ovo malo vremena što ima dolazi usksrnuće mrtvih, stoga je potrebnije i korisnije iskazivati ljubav i služiti bližnjemu, negoli se brinuti o svojoj moći.

Fr. Reginald Biklić, OP