“Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21, 19)
Suvremenih scenarija katastrofa ima u izobilju i one se nastavljaju na biblijske. Kako će izgledati svršetak povijesti? Ne znamo, jer ljudski govor i njegove slike imaju svoje granice. Jedino je sigurno Isusovo obećanje da ćemo se svojom postojanošću spasiti. Za ovu prigodu ograničimo se na ulogu jeruzalemskog hrama u starom i novom izabranom Božjem narodu i o Isusovu proricanju njegova razorenja. Velebno je bilo zdanje jeruzalemskog hrama, zauzimao je prostor od gotovo 500m dužine i 300m širine. Sva je unutrašnjost hrama bila obložena cedrovinom i zlatom. Zbog svoje veličine i još više zbog sklada i ljepote, hram je ubrajan među sedam svjetskih čuda tadašnjeg svijeta. Blještao je na istočnjačkom suncu i mogao se vidjeti i do 100 km udaljenosti. U dijelu hrama u Svetinjama nad svetinjama stajaše Božje prijestolje, što bijaše vidljivi znak i garancija da je Izrael poseban narod među svim narodima. Život izabranog naroda bit će uzor pravednosti, zajedništva i mira i privući će sve narode da spoznaju da je jedini istiniti Bog Jahve, te će doći i konačno mu se pokloniti.
Nažalost, to ne bijaše tako u Isusovo vrijeme. Poznato je Isusovo rezolutno „čišćenje hrama”. Za Isusa bijaše hram simbol bez-božnog štovanja Boga i simbol kulta koji se udaljio od Boga. Obavljanje hramskog bogoštovlja bijaše obična rutina i vjera o Božjoj prisutnosti - prazna riječ. Sebe su hramski službenici stavili u središte svega hramskog događanja. Zato je Isus počeo okupljati oko sebe novi izabrani Božji narod, novi Izrael. Okuplja oko sebe dvanaest apostola koji predstavljaju dvanaest izraelskih plemena; okuplja učenike i poučava ih kako će biti kvasac novoga Božjeg naroda koji će biti alternativa i kontrast dosadašnjem društvu. Cijeli Govor na gori upravljen je posebice onima koji će biti klice novog Božjeg naroda, koji će biti novi hram i nova Božja prisutnost. Za Isusa je svaki pojedinac novi hram koji daje Bogu mjesto u svome životu: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Sveti prebiva u vama?” Za Isusa je i zajednica novi Božji hram koja se okuplja u ime Isusovo: „Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja.”
Za Isusa je novi hram Crkva kojoj pripada svaki pojedinac kao živi kamen. Crkva treba biti upravo ono što je Izrael trebao biti: izabrani Božji narod, svjetlo svijeta, uzor kako život treba izgledati u zajedništvu u Božjim očima. Crkva je tek onda stvarno Crkva kad istupa pred društvom i predstavlja alternativu; Crkva je tek onda Crkva kad „nije od ovoga svijeta”, ali djeluje u ovom svijetu i za ovaj svijet. Mnogi danas misle da imamo slično stanje kao i u Isusovo vrijeme. Imamo pučku Crkvu kojoj mnogi pripadaju. Djeca se automatski krštavaju, na slavlje se Prve pričesti i Potvrde pripuštaju, crkveno se sklapa ženidba, žele biti crkveno pokopani... Međutim, nedostaje svijest o pozivu, nedostaje svijest o posebnom u krštenju zasnovanom izabranju i poslanju na drukčije življenje nego li nekršteni žive; nedostaje svijest o Kristovom nalogu i zadaći izgrađivati s drugim krštenicima novi hram gdje Bog prebiva u svijetu. To mnogim kršćanima danas nedostaje. Gdje je vidljiva ta kršćanska alternativa življenja glede trendova i prisila današnjeg društva? Gdje se vidi da su krštene osobe kvasac novoga društva i svjetlo svijeta? Dokle god brojimo posjetitelje crkve (kao u muzejima), dokle god ne razvijamo svijest da smo mi Crkva, sve će se glasnije čuti “škripanje greda i konstrukcije” Crkve. Uvjereni smo da se današnja Crkva može sanirati i renovirati, kako ju je i nazvao Drugi vatikanski koncil: Crkva “semper reformanda” - Crkva koja se stalno obnavlja i tada autentično u svijetu pred-živi.
Fr. Nikola Mioč, OP
Ilustracija:
Bernardette Lopez
Évangile&Peinture