25. kroz godinu - Svijet srca i ljubavi

Bog očituje svoju moć ponajviše praštanjem

Opraštanje, oprost - bila je tema biblijskih čitanja prošle nedjelje. Ista je tema i ove nedjelje. Bog je najjači kad prašta, a čovjek kad oprašta je najviše čovjek. Sjetimo se Stjepana prvomučenika. U trenutku kad moli za one koji ga kamenuju, kad im oprašta, otvaraju se nebesa i on vidi Isusa u slavi. Bogu je stalo do čovjeka. Bog se veseli kada ga čovjek traži. Svi smo pozvani na obraćenje. Molimo danas Gospodina da nam pomogne, da uvijek budemo spremni oprostiti i ponuđeno oproštenje prihvatiti.

Što znači živjeti za nebo?

Put obraćenja i opraštanja je put koji vodi u nebo. Čuli smo u prvome čitanju da je Bog „velikodušan u praštanju.“ Ako želimo doći u nebo, trebamo živjeti za nebo. Što znači živjeti za nebo? Živjeti za nebo za jednog mladića i djevojku znači čuvati bisernu vrednotu čistoće i nevinosti, za bračne drugove to je borba za čar bračne vjernosti i svetosti, za roditelje i djecu međusobno usrećivanje. Jedan ratnik i športaš živi za nebo kad brani domovinu i osvaja zlatne medalje, a intelektualac i umjetnik kad iznosi na svjetlo dana plodove srca i uma. Svećenici i liječnici žive za nebo kada liječe duše i tijela svojih pacijenata, a političari i državnici kada vode brigu o narodu i državi kao o svom domu. Živjeti ovakvim životom znači tražiti Boga, na što nas poziva prorok Izaija. „Tražite Gospodina dok se može naći.“ Bog one koji ga traže obdaruje i to nesebično, samim sobom. Evanđelje o radnicima posljednjeg sata izgleda sablažnjivo. Iako izgleda da zagovara nepravdu, ono zapravo proglašuje viši oblik pravednosti. Isus izaziva slušatelje koji su se smatrali pobožnima i pravednima. Poslodavac, koji samo za jedan sat daje cijelu dnevnicu (tako su se pogodili na početku radnoga dana: ugovor je bio za cijeli dan jedan denar!) ne čini radnicima nepravdu. On je nepravedan jedino prema samome sebi. U ovoj prispodobi nije riječ o poslodavcu ni o najamnicima, ni o zasluženoj plaći, nego o Bogu koji poziva na ljubav i sve koji se odazovu obdaruje samim sobom. Treba se čuvati da ne bismo od Boga umjesto dara ljubavi počeli iskati „pravednu plaću.“

Bog nas poziva u svoj vinograd ne zato jer mu trebamo, nego zato jer nas cijeni kao slobodna stvorenja. Na koji način, kada i gdje i kakva će biti nagrada za ono što činimo, to zna samo On. Jedno je sigurno: primit ćemo plaću za učinjeni posao. Bit ćemo nagrađeni i iznad naših zasluga i očekivanja, bit ćemo dionici njegove slave u Kraljevstvu Nebeskom. Sigurnost s naše strane da ćemo biti nagrađeni ovisi o ostvarenju one biblijske misli: “Beskorisne smo sluge. Učinili smo samo što smo morali učiniti“ (Lk 17,10).

Služiti Bogu bez računice

Evanđeoska prispodoba odgovara na pitanje što znači služiti Bogu? Isus želi naglasiti da je najbolja računica s Bogom služiti mu bez računa, iz čiste ljubavi. Ako činimo tako, sigurno je da nećemo ostati prikraćeni. Bog ne plaća, nego sebe dariva. S Bogom nema trgovanja. Njemu nije do posla, što će ga radnik za njega učiniti, njemu je do čovjeka koji se želi s njim povezati. Takvom čovjeku on dariva sebe pa taman se to dogodilo pred samu smrt (razbojnik na križu!). Oni koji bi to Bogu prigovorili, dokazali bi da s Bogom nisu hodili, da mu nisu slični. To su oni koji Boga žele imati, upotrijebiti ali ne i slijediti. Ako Boga želimo primiti na dar, moramo mu se posve predati.

Braćo i sestre! Crkva nas danas poziva da sve što činimo, činimo bez ljudske računice, da bi ovaj svijet u kojemu živimo postao svijet srca i ljubavi!

Fr. Vjekoslav Lasić, OP