26. kroz godinu: Bog nenadmašiv u praštanju
Život je trajno mijenjanje
Prošle smo nedjelje čuli da je Bog „velikodušan u praštanju.“ Današnja zborna molitva kaže da „Bog svoju moć očituje najviše praštanjem i milosrđem.“ Za razliku od ljudi koji su skloni ubrajati sebe među zauvijek dobre, a neke svoje bližnje otpisivati stavljajući ih zauvijek među zlobne, Bog dopušta mogućnost obraćenja, ali upozorava i na opasnost od otpada. U trećoj kitici pripjevnog psalma čuli smo divne riječi: „Gospodin je sama dobrota i pravednost, grješnike on na put privodi i uči malene putu svome.“
Smrt je ondje gdje Boga nema
„Grješnik i pravednik za Boga su osobe dostojne pažnje.“
Tko hoće gledati ljude Božjim očima, mora se ustrajno nadati da se svaki čovjek može promijeniti, čak i u zadnjem trenutku svog zemaljskog života. (Razbojnik na križu!). Život je ili bi trebao biti trajno mijenjanje. Kad vjernik umire, njemu se život ne oduzima nego mijenja. U trećem otajstvu svjetla Isus započinje naviještanje Kraljevstva pozivom: „Obratite se i vjerujte evanđelju.“ Trebamo se promijeniti da bismo mogli vjerovati u promjenu. Postoji mogućnost da se grješnik obrati, da bezbožnik uz Boga prione i postane novo biće. To je Božja radost koju Bog želi s nama podijeliti. Ne smijemo zaboraviti, da Bog jednog bezbožnika, grješnika nikada ne odbacuje zauvijek. U očima Božjim jedan grješnik ne može biti otpisan za sva vremena. Čim se obrati i stane činiti „Božje pravo i pravicu“, živjet će. Kad smo s Bogom, onda smo na životu. Smrt je ondje gdje Boga nema, makar i ne nastupila fizička smrt. Bog se raduje svakom obraćeniku. Kad pronađe izgubljenu ovcu, pun radosti stavlja je na svoja ramena i nosi je u svoj ovčinjak. Upitajmo se, radujemo li se mi nad svakim povratnikom u Crkvu? Ne bih rekao.
Nesigurna smo bića
Često se čuje, da su danas u prvim redovima u crkvi oni koji su bili godinama izvan crkve. Nekima je to žao i možda i zato ne dolaze na nedjeljne mise. Posve je na mjestu da se danas upitamo, nismo li grješno sigurni u svoju ispravnost? Nismo li skloni druge prebrzo otpisivati? Često zaboravljamo da kao ograničena Božja stvorenja nemamo pravo na apsolutnu sigurnost. Jedan španjolski mislilac je kazao da su samo budale uvijek sigurne. Sigurno je samo jedno, a to je da smo mi nesigurna bića.
Današnja evanđeoska prispodoba govori o mogućnosti obraćenja. Sin koji je rekao ocu da neće ići u vinograd, malo je razmislio o svom postupku. Predomislio se (tj. obratio - promijenio!) i otišao na posao. Kao zajednica onih kojima je Bog po Kristu oprostio i stalno oprašta, Crkva se mora vladati obraćenički. Isus svojom prispodobom prisiljava svoje sugovornike da priznaju kako nije dovoljno govoriti, nego valja činiti ono što Bog traži.
Pozvani na obraćenje
Braćo i sestre! Svi smo pozvani na obraćenje, na korjenite promjene. U svakomu od nas ima dosta toga što treba izmijeniti. Svi govorimo o novim promjenama u društvu, u narodu. Te promjene posebno naglašavaju naši političari u predizbornim kampanjama kad nam obećavaju brda i doline. Ali do promjena ne dolazi. Zašto? Zaboravili smo jednu divnu misao iz svetih knjiga jedne velike religije: „Bog neće izmijeniti situaciju jednog naroda, ako se taj narod, svaki pojedinac, ne izmjeni!“ Bog nije diktator. On se ne nameće. Ništa ne čini na silu. On se nudi i dariva. Ako prihvatimo njegove darove, naša će sutrašnjica sigurno biti vedrija i bolja. Bog kojemu vjerujemo ima svoje ime. On se zove JAHVE, Onaj koji jest, ALI ZA NAS. Biti čovjek znači biti za drugoga. Zato nas sv. Pavao poziva danas, da se staramo (brinemo) za ono što se tiče drugih. Često zaboravljamo da moramo biti odgovorni jedni za druge, da živimo za druge.
Upitajmo se za vrijeme svete mise: Živimo li doista za druge?
Fr. Vjekoslav Lasić, OP