31. nedjelja kroz godinu - Dosljednost

Dosljednost kršćanske zajednice

Jedan profesor biblijskih znanosti dao je svom komentaru današnjeg evanđelja naslov Dosljednost života. Riječ je o Isusovom obračunu s pismoznancima i farizejima. Zapravo bi bilo bolje reći, Isus polazi od nedosljednosti njihova života, kako bi „mnoštvo i svoje učenike“ upozorio da ih ne nasljeduju. Isus kori duhovne vođe i vjerske nadstojnike zato što „jedno propovijedaju, a drugo čine, vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli“ (Mt 23,3-4). Pišući ovako, Matej misli na kršćansku zajednicu. Stalo mu je do toga da ona bude vjerodostojan svjedok Kristov, da bude dosljedna. Nekoga čovjeka cijenimo po tome koliko je dosljedan u svome životu, koliko njegove riječi prate njegova djela, koliko njegovo učenje i ponašanje čine skladno jedinstvo. Za takve ljude kažemo da su vjerodostojni i dosljedni u životu. Njemački kršćanski političar Freiherr zu Gutenberg, koji je umro 1972. zapisao je u svojoj knjizi Bilješke sljedeću misao: „Na kraju je važno samo to je li netko doista bio to što je tvrdio da jest.“ Nema gore optužbe za čovjeka, ako mu se s pravom može reći da jedno govori, a drugo čini.

Isusov sud nad duhovnom elitom

Upravo takav sud Isus je izrekao nad židovskom duhovnom elitom svoga vremena, pismoznancima i farizejima, i to bez ikakvog uvijanja. „Činite dakle i održavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine“ (Mt 23,3). Svojim govorom mnoštvu i učenicima Isusu je ponajprije stalo da otkrije nesklad između djela i riječi nositelja političke i duhovne vlasti - farizeja i pismoznanaca. Htio je upozoriti na nedosljednost njihova života u odnosu na njihovo učenje. Isus osuđuje postupke svećenika, koji ne žive čestito, ali vjernici ih moraju slušati, jer oni ne slijede svećenike, nego zajedno s njima ili unatoč njima, Isusa Krista. Nositelji bilo političke ili duhovne vlasti moraju poput Krista služiti ljudima. Spremnost na služenje ideal je za sve kršćane, a to se posebno traži od kršćanskih prvaka.

Najstrašnije što se Božjem narodu može dogoditi jest da u njemu Božji namjesnici postanu Božji zamjenici.

Samo je Bog autoritet

Nitko ne smije biti autoritet mjesto Boga. Oni koji naviještaju Boga ne smiju nikada tražiti da im ljudi iskazuju onu čast koja samo Bogu pripada. Bog ne dopušta da se u njegovo ime jedni izdižu nad drugima. Zlorabljenje crkvenih službi za dijeljenje i suprotstavljanje među ljudima Bogu je odvratno. Kad zakoniti svećenik postane lakom za ugledom i vlašću, Bog ga odbacuje i svoju riječ stavlja u usta proroka, čovjeka bez službene naobrazbe - čovjeka iz puka. Ovo je poruka današnjeg prvog čitanja. Svatko, koji nosi neku titulu, mora svojim životom, svojim služenjem u zajednici, svojim zalaganjem za male i siromašne dokazati da je vrijedan toga naslova. To je upravo Isusova poruka: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen!“ (Mt 23,12)

Manjak evanđeoskog služenja

U Crkvi ne manjka učitelja, vođa i očeva, ali manjka duha evanđeoskog služenja. Ako temu današnjih čitanja - dosljednost i služenje primijenimo na našu Hrvatsku, na (ovo) vrijeme predizborne trke prema vlasti u Parlamentu - bit ćemo prisiljeni na postavljanje mnogih pitanja svima, koji se bore za „Mojsijevu stolicu“, za zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru. Svi oni lijepo govore o općem dobru, o nacionalnom interesu, o hrvatskom suverenitetu koji su hrvatski sinovi svojom krvlju izborili. Ali veliko je pitanje, koliko je taj njihov govor iskren. Idu li oni prema zastupničkim  stolicama zato da narodu bude bolje, da Hrvatska bude pravednija i sretnija? Hoće li dolaskom na vlast služiti svomu narodu ili nekomu ili nečemu drugom?  Ako na ova pitanja ne dobijemo pozitivan odgovor, onda im ne smijemo dati svoj glas.

Na kraju: Molimo Gospodina da nam pošalje svoga Duha, Duha mudrosti i Istine, da  nas prosvijetli da prepoznamo svoje „hrvatske farizeje i pismoznance“ da im hrabro kažemo: Vi ne dolazite u pitanje. Vama, po svojoj savjesti ne možemo i nećemo dati svoj glas!

Fr. Vjekoslav Lasić, OP