Upoznati sv. Dominika i nasljedovati ga

AsketikonSveti Dominik reče onima koji su ga slijedili: ‘Bosih nogu, pođimo propovijedati!’ Podsjeća nas na odlomak o gorućem grmu, kada je Bog rekao Mojsiju: ‘Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo!’ (Izl 3, 5) Dobar propovjednik svjestan je da se kreće po svetom tlu, jer je Riječ koju donosi sveta, kao i oni kojima je upućena.
 Papa Franjo

Već se pomalo i na prostorima Hrvatske nazire svojevrsna kriza redovničkih zvanja. Ta kriza je stupnjevita, ali ipak progresivna. Premda se stalno moli za zvanja (i treba tako nastaviti) čini se da se ništa ne događa. Kao onaj sijač iz prispodobe i mi sijemo, ali pada li naše sjeme na dobro tlo, je li ovo što činimo dovoljno? Ili su to više mrvice koje padaju s bogataševa stola?

Ja jesam dominikanac i smatram kako je to poziv koji u današnjem suvremenom svijetu valja slijediti. Kako treba više poticati na odaziv, nego iznositi crnu statistiku. Pa iz toga moga uvjerenja htio bih vas upitati: tko je Dominik? Tko je taj čovjek iz 13. stoljeća? Što biste odgovorili? Svetac, osnivač Reda propovjednika, veliki propovjednik… itd. I sve je to točno, ali tako opisan Dominik ostaje daleko. Zašto bi se netko odlučio slijediti Krista stopama svetog Dominika? Zašto?

No prije svega upoznajmo Dominika! Predlažem da ga upoznamo kroz molitvu koja je bila njemu toliko draga. Za Dominika se zna da je imao poseban dar, posebnu karizmu. Često je noći probdio u crkvi i neprestance plakao. I izgovarao molitvu: Bože moj, milosrđe moje, što li će biti s grešnicima? Ta molitva možda može prodrijeti u samo srce Dominika, u samo srce toga zašto biti dominikanac. Ova molitva prije svega je upućena za druge. Nije Dominik, premda je često strepio za život, htio da oganj siđe s neba i uništi one koji mu se protive. Naprotiv on se predao molitvi, predao se u potpunosti Kristu i bio ranjen tom ljubavlju. Ljubavlju koja mijenja srca, dar suza je milosni dar, poznat još od prvog naraštaja monaha i proteže se sve do nas. Njegove suze, suze su Krista koji plače nad mrtvim prijateljem Lazarom, suze Krista koji plače nad izgubljenim Jeruzalemom, suze Krista koji plače nad izgubljenom ovcom. Dominik moli milosrđe za sve, njegov krik prenosi se na nas, na njegovu braću i sestre. Mi smo pozvani prije svega svojim životom propovijedati, plakati i moliti milosrđe za sve one koji su u ovome svijetu, za sve one koje susrećemo, za sve one koji se svojim životom opiru Kristu. Za one koji ne žele prihvatiti da su stvoreni za Krista i da im samo Krist može dati cjelovitost, samo ako prihvate svoj poziv. Mi molimo da ih obliju suze Dominikove, i da i oni zaplaču pitajući se što li će biti s grešnicima?

Značajne su riječi papa Franje koje smo pročitali na početku. I pozivaju i nas da kada molimo milosrđe za druge, skinemo obuću sa svojih nogu. Sjetimo se da drugi nisu za nas pakao kako je to jedan filozof egzistencije ustvrdio već su ljudi, slika Boga, da drugi imaju dostojanstvo. Ove anno Domini 2025. čini se da svijet druge promatra kao paklene neprijatelje, a ne kao one za koje treba suze liti i tražiti milosrđe. Drugi nisu više sveto tlo pred kojima treba izuti obuću već druge treba pregaziti i potpuno uništiti. I što reći na sve to nego: „O Bože moj, moje milosrđe, što li će biti s grešnicima?“

U ovoj molitvi također možemo pronaći nešto što je puno dublje za nas. Jedan himan za sv. Jeronima kaže: „Stajao je na oprezu kod kolijevke Gospodinove, kako bi, razapevši svoje tijelo, mogao potpuno predati sebe kao dar i žrtvu Ocu.“ Kako te riječi lijepo oslikavaju oca Dominika. Ta molitva može poprimiti i potpuno osobni karakter jer, kad nju molimo i mi trebamo biti svjesni da među grešnicima za koje molimo, među tim grešnicima nalazimo se i mi sami.

Suze, tišina i tama crkve, Dominik sam pred oltarom, raširio ruke kao Krist na drvu križa. Dominik, razapeo tijelo svoje predaje se kao dar i žrtva Ocu nebeskom. On moli za grešnike, ali moli i za sebe. I jeka njegove molitve prenosi se na nas koji slijedimo njegove stope. Svi smo mi pozvani biti odjek te molitve.

Negdje u evanđelju piše kako Krist šalje glasnike pred sobom. Mi smo ti glasnici, koliko god grešni bili. Zašto se čini da naša molitva za zvanja nije urodila plodom? Možda jednostavno jer ne slijedimo svoj poziv, jer nismo odjek Dominikove molitve. Možda smo trebali više postiti za zvanja, možda smo trebali prikazivati euharistijska klanjanja na tu nakanu. Sve je to odjek Dominikove molitve. Možda mi na kraju dana kada sve zbrojimo, ne možemo reći iz dubine srca: Bože moj, moje milosrđe, što li će biti s grešnicim? Ili možemo?

Mi braća dominikanci jesmo kontemplativni propovjednici. Mi smo oni koji su pozvani prije svega kao Dominik u tišini crkve tiho jecati nad grešnicima od kojih smo prvi mi. A potom nastaviti, prožeti molitvom, propovijedati svojim životima. Biti dominikanac nije jedno od zanimanja koje se izabire, već je poziv koji slijedimo. Pozvani smo biti dionici tog poziva. Možda kao braća, koja su razapela svoja tijela, potpuno darovana nebeskom Ocu, ili u tišini klauzure do nogu Isusovih kao naše monahinje, ili kao apostolske sestre prožete duhom Marte, možda kao laička bratstva gorljiva u propovijedanju, kao oni koji su u svijetu, a nisu od svijeta, ili na koncu kao naša braća i sestre iz dominikanske mladeži uvijek usmjereni prema vrhuncima.

U svakom slučaju slijediti nam je primjer onog mlađeg brata svetog Dominika, onoga koji se požalio svome starijem i iskusnijemu bratu, jer nije mogao oplakivati svoje grijehe. Dominik, pun suosjećanja, savjetovao mu je da plače zbog grijeha drugih ljudi. I dar suza bio je preobilan.

Molimo za nove članove dominikanske obitelji – nove kontemplativne propovjednike.

fr. Kristijan Zelić, OP

preuzeto s: Asketikon