Živimo li ili životarimo?

ftghfdIvanovo evanđelje sadrži sedam Isusovih čuda ili „znakova" (znamenja) kako ih Ivan naziva. Sedmo i posljednje znamenje je povratak Lazara u život (uskrsnuće) u Betaniji. Za Ivana je ono posebno važno jer govori o Isusovoj pobjedi na posljednjim čovjekovim neprijateljem: smrću. Ta pobjeda će postati vidljiva po otajstvu njegove smrti i uskrsnuća. Iako svatko od nas, od trenutka rođenja, živi pod sjenom smrti, sadašnja situacija s pandemijom corone, učinila nas je itekako svjesnima vlastite krhkosti i izloženosti smrti. Izloženost prijetnji smrti današnjeg čovjeka ispunja strahom i gorčinom.

Čovjek ne može pobijediti smrt. Jedino može odgađati neko vrijeme njezin trijumf. Isus ne bježi od susreta sa smrću. Smrt njegova prijatelja Lazara pretvara se u mjesto gdje Isus objavljuje svoju moć nad smrću: „Ja sam uskrsnuće i život!" Čovjek, oslonjen na Boga, prepušten u njegove ruke, ne može ostati pod vlašću smrti i besmisla, što je simboličko sadržan u Isusovom pokliku i naredbi: „Lazare, izlazi!". U konfrotaciji sa smrću, kršćanin, oslobođen vjerom u Isusa koji ima puninu života, snagu za život pronalazi u nadi, koja nas vadi iz zatvorenosti u determeniranost, ograničenost i prolaznost materije i svijeta. Ta nada je srž naše vjere u Isusovo uskrsnuće, a time i naše. Sami ne možemo nadvladati smrt, dati smisao smrti, to činimo vjerom u Isusa Krista, življenjem i slavljenjem njegova vazmena otajstva. Zašto je ta oslobođenost od okova smrti važna za naš život, iako ta konačna pobjeda nad smrću nije vidljiva već sada, u ovom svijetu, u ovoj materijalnoj stvarnosti? Ta nas vjera čini slobodnima za život ljubavi, sebedarja i žrtve. Bez te nade i vjere u vječni život s čim ćemo izaći u susret strahu od smrti i besmisla života? Strah pred smrću čovjeka zatvara u sebe, vlastiti ego i interese. Strah i zaokupljenost zaboravom ili bijegom od sjene smrti tjera nas da se zatvorimo u sebe i svoje interese. Ljubav prema Bogu i bližnjemu, posvjedočena spremnošću na žrtvu vlastitih interesa i užitaka, pokazuje da već sada živimo život, ali ne bilo kakav, nego vječni, iako u "zametku".  Ono što nam Isus želi dati jest život, ali ne prolazan, nego vječni. Života u punini nema bez ljubavi. Život ispunjen egoizmom i sebičnošću, već je zaražen „virusom raspadljivosti" smrti. Nije u stanju ponuditi smisao na kraju. U najbolje slučaju ostaje samo okus ravnodušnosti i fatalizma. Ostavlja egzistencijalnu prazninu u dubini čovjekova srca. Sama smrt jest činjenica i posljedica naše stvorenosti. Ali ono što nas tješi jest spoznaja da nas Bog nije ostavio pod vlašću smrti kao što Isus nije ostavio svoga prijatelja u grobu, pod vlašću smrti. Jednoga dana, na kraju povijesti i svijeta, u dan uskrsnuća, svi ćemo ustati na uskrsnuće. Ali oni koji su svaki dan vjerom u Isusa Krista izabirali život, odbacujući okove grijeha i zla, ne želeći ostati zatrpani ponudama "Oca laži" u grobovima vlastitih interesa, sebičnosti, samodosatanosti, ući će u konačnu puninu života. Zbog toga smo stvoreni i postojimo. Sve ostalo je prolazno i manje bitno. Tragedija čovjekova života nije umrijeti. Fizička smrt je naša istina. U Božjim očima tragedijaje  ne živjeti. Na žalost mnogi ne žive, nego životare. Bez istinskoga života, prožetog Ljubavlju, otajstvom Boga, nema niti vječnoga života u punini. Bez života u punini sada i ovdje nema niti uskrsnuća u vječni život u Bogu. Marko Bijelić OP