Snaga zajedništva u molitvi (Radio Sljeme, 28. 4. 2020.)

kkh„Ovo nije vrijeme ravnodušnosti,... ovo nije vrijeme egoizama,... ovo nije vrijeme podjelâ,... ovo nije vrijeme zaborava." Snažne su to riječi pape Franje na Uskrs u poruci Urbi et orbi – gradu i svijetu. Dok je epidemija koronosavirusa poprimala sve veće razmjere po cijelom svijetu, vjernici su se osobno, okupljeni u obitelji ili zajedničkom molitvom povezani medijima i društvenim mrežama, obraćali s pouzdanjem Bogu da nas oslobodi i od ovoga zla. Iako smo u ovoj situaciji nužno bili ograničeni zidovima svoga doma, srce nam je bilo veliko i u njemu je bilo mjesta za druge. Upravo je ta molitva pokazala da ovo nije vrijeme ravnodušnosti, sebičnosti, podjela i zaborava.

Svoje smo molitve upućivali Bogu Ocu po Isusu Kristu, jedinom posredniku između Boga i ljudi, čvrsto se držeći vjere i pristupili smo Prijestolju milosti i primili milosrđe i milost našli za pomoć u pravi čas (usp. Heb 4, 14-16). U molitvi smo tražili zagovor Bl. Djevice Marije i svetaca da čuvaju obitelji, posebice bolesne i one koji se brinu o bolesnima: liječnike, medicinske sestre, bolničare, volontere, koji u toj službi riskiraju život, one koji u vrijeme opasnosti od zaraze rade u ljekarnama, pekarnicama, trgovinama i drugim mjestima, povučeno, nevidljivo, ali je njihov doprinos važan.

Na samom smo kraju mjeseca travnja, a u kalendaru susrećemo tri zanimljiva sveca dominikanskog reda. Iz skromnih su obitelji, a ostavili su neizmjerno velika svjedočanstva života i tragove svetosti koji su prepoznatljivi i nekoliko stoljeća nakon njihove smrti.

Blažena Ozana Kotorska, iz skromne obitelji, u djetinjstvu je čuvala ovce. Očaravala ju je priroda, pa je njezin život postao prava pjesma Bogu. U svakoj biljci i cvijetu otkrivala je veličinu i ljepotu Boga Stvoritelja. Ta jednostavna gorska pastirica iz 16. stoljeća svoj je život posvetila Kristu kao dominikanska trećoredica, i postala učiteljicom i savjetnicom grada Kotora i okolice, dapače samoga biskupa i drugih odličnih teologa. „Radi znanja i mudrih savjeta nazivali su je trubljom Duha Svetoga, proročištem nebeske mudrosti i učiteljicom mističke teologije." Život Ozane Kotorske svjedoči o životu snažne žene koja je uvjerljivom riječju znala dirnuti i najtvrđa srca. Njezina sobica, u kojoj je godinama živjela povučeno, uz crkvu sv. Pavla, s pogledom na katedralu sv. Tripuna, bilo je mjesto na kojem se spuštalo samo nebo dok je Ozana, „anđeo grada Kotora", pred raspelom molila za potrebe svojega grada i njegovih stanovnika, i svih onih koji su od nje tražili savjet i pomoć. Njezino tijelo čuva se neraspadnuto u Kotoru. Mnogi mole njezin zagovor za mir među ljudima i narodima, za jedinstvo kršćanskih Crkava. Ozana je postala simbolom jedinstva, uzorom molitve za jedinstvo i sveticom ekumenizma.

Tu je zatim još jedna snažna žena, iz 14. stoljeća. Katarina iz Siene, 24. dijete svojih roditelja, nepismena žena koja je u samo 33 godine života unijela velike promjene. Njezino društveno, političko, crkveno i duhovno shvaćanje nadilazi granice Siene, Toskane, Italije, u vrijeme kad se putovalo pješice i kada su se vijesti prenosile manje više usmenom predajom. Žena je velikog suosjećanja. Patnje svijeta i Crkve bile su i njezine patnje. Nitko nije bio daleko od Katarina srca, jer nitko nije daleko od Isusova srca i njezino poslanje je bilo biti drugim Kristom. Primila je i stigme, Isusove rane na svom tijelu. Davala je savjete plemićima i političarima, umjetnicima i običnim ljudima, posvećenim osobama, crkvenim velikodostojnicima, a i samom papi Grguru XI. koji je tada boravio u Avignonu, u Francuskoj. Katarina je ustrajno pozivala papu da se vrati u Rim. I uspjela je! Borila se za jedinstvo Crkve. Puno je putovala kako bi ubrzala reformu u Crkvi i pomogla uspostavi mira između sukobljenih država-gradova. Crkvena je naučiteljica. Suzaštitnica je Rima i Italije, suzaštitnica je Europe.

A tu je i sveti papa Pio V., iz 16. stoljeća. U djetinjstvu je bio pastir i čuvao stado ovaca u jednom selu u Lombardiji. Darežljivošću svoga susjeda poslan je u školu k dominikancima. Siromaštvo ga je snažno obilježilo. Uvijek je nosio svoj bijeli dominikanski habit, i kao biskup, a zatim i kao papa, živeći siromašno. Kad je izabran za papu, i uzeo ime Pio V., odlučio je da će i dalje nositi bijeli habit, habit Reda sv. Dominika, iz poniznosti i iz ljubavi prema svojoj obitelji u kojoj je sazrijevao njegov redovnički poziv.

Svoj je šestogodišnji pontifikat posvetio Katoličkoj reformi u cijeloj Crkvi, provodeći odluke Tridentskog koncila. Objavio je i na više jezika dao prevesti Katekizam, obnovio je Rimski Brevijar i Rimski Misal. Obnovio je Rimsku kuriju. Poznat je po pobožnosti prema Bl. Djevici Mariji i po promicanju pobožnosti krunice pa je nazvan „papa krunice". Uveo je svetkovinu „Gospe od krunice", koja je najprije bila prozvana „Gospa od pobjede", u znak zahvalnosti za pobjedu kršćanske flote nad moćnim otomanskim, turskim brodovljem kod Lepanta 7. listopada 1571. Papa je tada pozvao cijelu Europu na molitvu krunice.

I danas papa Franjo poziva katolike po svemu svijetu na zajedničku molitvu krunice u Marijinu mjesecu svibnju protiv pandemije koronavirusa. I mi s pouzdanjem molimo zagovor Majke Bože Marije u ovoj dramatičnoj situaciji punoj boli i straha koji preplavljuje svijet jer i mi sami, kao i tri spomenuta dominikanska sveca, dolazimo iz skromnih obitelji, ali poznajemo snagu molitve koja otvara vrata Duhu Svetom koji oblikuje i naše vrijeme i život, te pokazuje da i mi želimo ostaviti trag onima koji dolaze iza nas, jer i u našem srcu ima mjesta za sve ljude. Fr. Anto Gavrić

Za poslušat OVDJE