Što je važnije, duša ili tijelo? (Radio Sljeme, 5. svibnja 2020.)

sana-sanaŠto li je važnije, duša ili tijelo? Pitanje je to koje se moglo čuti u, ponekada vrlo žustrim, raspravama oko nemogućnosti odlaska vjernika u crkve, sudjelovanja na euharistijskim slavljima i u sakramentalnom životu tijekom pandemije. Suočeni smo s koronavirusom, ali što treba spasavati, dušu ili tijelo? Što je važnije? Što je preče?

Što je tijelo i koliko vrijedi? Je li tijelo samo bezvrijedno stjecište neprocjenjivoga blaga, koje je naša duša? Štoviše, nije li tijelo glavna prepreka razvoju našega duhovnog života? Tijelo je tamnica duše, naučavao je grčki filozof Platon. Ta se misao razvila, pa i pod krinkom pobožnosti i brige za dušu, u stajalište da je tijelo nešto loše, zlo, prezira vrijedno, grešna materija. Tako gledano, tijelo nema nikakvu drugu ulogu osim sprječavati polet duše. Tijelo je shvaćeno kao okovi duše, čisti neprijatelj duše, kojeg bi se trebalo otarasiti.

O tijelu i duši, o njihovu odnosu i pitanju koje se pojavilo uslijed pandemije razmišljali su brojni teolozi i filozofi na čijim se učenjima temlji nauk Crkve. Tako, sveti Augustin, koji je htio upoznati samo Boga i dušu, u razmišljanju o čovjeku kao slici Božjoj priznaje da čovjek ostaje velika tajna: „Što sam dakle, Bože moj? Kakvo sam biće? Raznolik, mnogostruk život i neizmjeran silno!" Teologijom slike Božje Augustin pokazuje da je čovjek stvoren da ljubi Boga, a istinska čovjeka dostojna ljubav je duhovna ljubav koja je sami Božji život. Stoga, Augustin ne prezire tijelo, nego dapače vidi u tijelu tragove Presvetoga Trojstva, i upravo kao takvo treba ga poštovati i njime se služiti kako bismo došli do Boga.

Sveti Toma Akvinski još jasnije ističe: duši je potrebno tijelo! Naime, za Tomu se bît čovjeka ne nalazi ni samo u duši ni samo u tijelu: „Sama duša nije čovjek, nego je čovjek složenica od duše i tijela." Tom mišlju Akvinac odbacuje poistovjećivanje čovjeka s njegovom dušom. Ljudskoj naravi je svojstveno da je tjelesna. Štoviše, Toma definira čovjeka kao „onoga koji je obdaren razumom u osjetilnoj naravi". Osjetilno djelovanje proizlazi iz duše sjedinjene s tijelom; djelovanje duše ovisi o tjelesnom organu. Duši je potrebno tijelo. To traži i realizam osjetilne spoznaje i čuvstava. Iskustvo nam pokazuje da je čovjek neodvojiv od osjetilnog djelovanja.

Ljudska duša nema urođenu spoznaju stvari, nego je mora steći svojim djelovanjem, odnosno osjetilnim iskustvom. Spoznaja osjetilima svojstvena je naravi ljudske duše. To vrijedi za svaku naravnu spoznaju, i za spoznaju Boga. Sama narav ljudske duše iziskuje sjedinjenje s tijelom. Duši su potrebna osjetila; bez njih ne bi mogla izvršavati svoja specifična djelovanja: razumsku spoznaju, slobodno djelovanje, duhovnu ljubav. „Ne može se naime kazati da se razumska duša sjedinjuje s tijelom radi tijela..., nego obratno. Tijelo je najpotrebnije razumskoj duši radi njezina djelovanja, to jest radi spoznaje, jer ona po svome bitku ne zavisi od tijela.«

Tijelo je za svetog Tomu „punina duše". Tijelo stavlja dušu u odnos sa svijetom koji joj je potreban. Duša ne gubi svoju narav time što je povezana s tijelom; ona se ostvaruje po tijelu. Duša je nematerijalna i nepropadljiva. Odnos između duše i tijela opisan je prema uzoru forme i materije. No duša je forma tijela, jedina supstancijalna forma tijela. Po duši tijelo kao takvo postoji; po njoj je organizirano i po njoj ima život. A duša prima svoje postojanje od Boga. To znači da je čovjek, čiju je dušu Stvorio Bog, stvoren za izravni odnos s Bogom. U dubini svoga bića pozvan je na ljubav prema Bogu. A ljubav prema Bogu neodvojiva je od ljubavi prema bližnjemu, prema čovjeka.

Zato „Crkva ne može zanemariti čovjeka (...) čovjeka u svoj istini njegova postojanja, osobnog, a također zajedničkog i društvenog bića (...) taj je čovjek prva staza kojom Crkva mora proći ispunjavajući svoje poslanje. Taj je čovjek prvi i osnovni put Crkve, put što ga je sam Krist zacrtao" Te riječi iz enciklike „Otkupitelj čovjeka" (Redemptor hominis, 1989., br. 14) sv. pape Ivana Pavla II. i danas su misao vodilja. To je Crkva pokazivala i tijekom pandemije koronavirusa. Ljudskoj osobi pristupa se cjelovito. Čovjek-bolesnik mjesto je susreta i dijaloga medicine i religije. Jer život je prioritet, vrednota za koju se bori do kraja. Bog čovjeku daruje život u izobilju, i poziva čovjeka da bira život. Život koji uključuje i dušu i tijelo.

Nakon više od 40 dana, kad su vjernici u nedjelju Dobroga pastira mogli ponovno sudjelovati na misama, u evanđelju su odjekivale Kristove riječi, riječi dobroga pastira koji izvodi i vodi svoje stado na pašu; riječi pastira koji se brine za tijelo i dušu jer je došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.

Fr. Anto Gavrić, OP