Vanja

vanja...Vanja što ti je? Bila je blijeda. Nešto nisam dobro. Ovaj zrak kao da me pritišće, a vrućina je prevršila svaku mjeru. Jučer sam gledala kroz prozor tramvaja, zamisli, odjednom me neki mladić pogledao i bacio se pod tramvaj. Nastala je gužva, bilo je žalosnih lica, poslije su gunđali zbog zastoja. Imaš Ii prijatelja? Imala sam jednu prijateljicu. Poznajem neke ljude, nude mi posao u njihovoj firmi. Dobivat ću prilično novaca, a poklonit će mi i novi auto.

Hoćeš Ii prihvatiti? Ne znam, možda zbog auta. Novac mi toliko ne treba, ali auto bi mi dobro došao. Mogla bih onda češće ići na izlete u prirodu, u zelenu prirodu, na neko mjesto kraj potoka. Ti voliš prirodu? Ne znam, onako. Mislim da da. Kad sam na moru, sjednem navečer na klupu i zapalim cigaretu, to volim, lijepo je i nije dosadno.

Nekada mi padne na pamet, znaš, tako dok sjedim, kako bih popila čitavo more. Ne znam zašto. Ili bih možda popila nebo, more je ipak slano. Što misliš, kakvog je ukusa nebo? Ne znam, nisam ga nikada kušao, samo znam da ga možeš mirisati poslije kiše. Zemlja je gorka, bljutava, nebo bi moralo biti slatko. To bi bilo pravedno. Drago mi je što smo se susreli Vanja. Nakon koliko ono godina? Ja mislim sedam. Da bit će sedam. Vrijeme brzo prolazi. Brzo i sporo.

Godine možda prolaze brzo, ali su dani spori, užasno spori, kao tramvaji. Zašto si se okomila na te tramvaje? Ne znam, nekako ih ne volim. Valjda su mi slični. Uvijek istim gradom, uvijek istim prugama, istim ulicama. Ne volim ih i zbog onog mladića. Znaš, stalno mi je pred očima onaj njegov pogled. Bio je prestrašen. Stvarno, bilo je užasno. Mislim da je imao zelene oči. I onda vidim beton, živi beton, kako ga guta, a ostaju samo oči. Da, sigurna sam da su bile zelene.

Znaš, jednom sam sanjala san. Kakav san? Pa to s betonom. Bilo je sve normalno i onda se sve u gradu pretvorilo u beton, i drveće i trava, sve baš sve, osim ljudi. I sve je bilo sivo, kao kuće bez fasade. Što misliš, hoće Ii biti jednog dana tako i u stvarnosti? Ne znam, možda. No, i ako zemlja i trava i drveće budu u betonu, možda more ostane onakvo kakvo jest. Ne, i ono će bit beton. Možda, ali plavi beton. Da, u pravu si, plavi beton. Jedino će nebo ostati pravo.

Jedino nebo Tada mi više neće trebati auto. Zašto? Pa neću više ići na izlete. Više neće biti zelene prirode. Nasmiješila se. Znaš kamo će tada ljudi ići na izlete? Kamo? Na svoje terase, svi će imati na svojoj zgradi krovne terase i tamo će uživati gledajući oblake, a po noći te tražiti po nebu zvijezde. Gdje živiš Vanja? Imam stan u 54. ulici. Gdje je to? To je jug grada. Kvart broj 4. Ne znam gdje je to. A ti? Ja sam na sjeveru 18. ulica, drugi kvart. Izlaziš Ii? Katkad.

Kamo ideš? Idem gdje mi nije dosadno. Ima Ii takvih mjesta? Da, nekoliko. Zapravo najčešće idem u kafić koji se zove "Lubenica". Znaš, ima isti oblik kao lubenica, valjda se zbog toga tako zove. Ulaz je u 9 sati. Kad svi uđu vrata se zatvore i ne pušta se nikoga do 3 sata. Tada svi odlaze. To mi odgovara, nitko ne ulazi, nitko ne izlazi i dobar je ritam. Poznaješ Ii tamo ljude? Pa da, uglavnom, iako samo facom. Zašto? Takav je dogovor. Tamo se ne razgovara pa nitko nikome ne zna ime. Znači, nikada ne razgovarate. Ne, ali se katkad nasmiješimo jedni drugima. I to je sve? Da.

Možeš Ii se još onako smijati Vanja? Mogu, ali ne tako često. Sjećam se, dobro se sjećam. Onaj tvoj smiješak, bila si nezamisliva bez njega. Dobro je što se možeš još smijati. Jest, dobro je. Negdje sam čula, mislim da sam pročitala u novinama da je to zdravo. Koristi čitavom organizmu, a posebno je dobro za želudac. Onda se i ja moram više smijati. Znaš što sam još pročitala u novinama. Što? Da danas svaki drugi čovjek na svijetu ima čir na želucu.

To je pisalo malo niže na istoj stranici. Zanimljivo. Zamisli, svijet kao veliki čir. Strašno! Ili možda bolje, svijet kao jedan veliki želudac. Da, ali s čirom. Moglo bi to sve jednog dana puknuti. Što to? Pa svijet. Ne znam. Ti vjeruješ novinama. Katkad, iako me više zbunjuju. Sve to stvara nekakvu buku, sličnu ovoj gradskoj. Ne znam.

Sanjam o trenutku kada bi sve to stalo, motori se pogasili, ali sve je brže i brže, svakim danom sve više. Bojim se i ne znam mogu li to izdržati? Čudno me je pogledala, ispod sivog lica virile su umorne oči. Na stanicu je došao tramvaj. Brzo smo se oprostili. Popeo sam se, okrenuo i pogledao kroz prozor. Tramvaj je krenuo, mahnula je polako spustila pogled na zemlju...

Prijevod: G. Jurić