Pisma dominikanaca iz Kijeva

Kijev, 1. ožujka 2022., 18.00 sati

2022-03-5 -Molitva za Ukrajinu1. ožujka je prvi dan proljeća u Ukrajini. Kako sam pročitao na jednom od lokalnih internet portala, „ovo je dan koji ljudi uvijek željno čekaju“. Prvi ukrajinski proljetni dan u Kijevu počeo je snježnom olujom. Ujutro su ulice bile bijele. Ali većina nas nije toliko svraćala pozornost na snježne pahuljice ili druge znakove prirode koja oživljava koliko na uznemirujuće signale rata: više pucnjave, sirena i vijesti o tome što se događa na ulicama i kako je svijet reagirao na ove događaje.
Sinoć se javio otac Miszka iz Fastiva; jako sam se zabrinuo za njega jer su u 20 sati počele borbe u gradu. Ukrajinska vojska oborila je ruski avion. U daljini se moglo vidjeti kolone vojnika. Postalo je opasno i odmah je došlo gotovo 80 ljudi iz susjedstva da kod nas prenoće. Neki sa svojim psima, mačkama i drugim kućnim ljubimcima. U domu sv. Martina de Porresa nikada nije nedostajalo životinja, od konja i magaraca do papiga i drugih živopisnih ptica. Otac Pawel u samostanu ima psa, a otac Jan posebno voli mačke. Dakle, braća dominikanci jako dobro razumiju da ljudi ne žele ostaviti svoje životinje same...


Volonteri iz Poljske su minibusom dovezli namirnice i potrepštine, uključujući i nekoliko vreća hrane za pse.
Ulaze u Fastiv sada čuvaju vojnici. Svi se boje daljnje eskalacije i uličnih borbi. To je utoliko istinitije što su se u gradu pojavili Čečeni. Sva sreća da je brat Igor sigurno vlakom stigao u Fastiv... Igor je iz Donecka. Upravo je završio formaciju i studij u samostanu u Krakovu. Sada nam se pridružio, braći dominikancima Ukrajinskog vikarijata.
Jučer nam je napisao pismo otac Gerard Timoner III, učitelj našega Reda. Uzalud je pokušavao nazvati mene i oca Petra Baloga, ali nije uspio. Dominikanska braća i sestre iz cijelog svijeta sada su solidarni s Ukrajinom. To je jako važno za sve...
Dobro je što nas je pandemija naučila raditi putem interneta. U podne se na ZOOM-u održao susret svećenika Kijevsko-žitomirske biskupije s našim biskupom Vitalijem. On je u Kijevu. Većina njih nije u svojim kućama. Čak ni oci oblati iz Černihiva, koji su gotovo odsječeni od svijeta. Sve su češće sa svojim župljanima u podrumu crkve.
Danas bih htio napisati koju riječ o izvanrednim redovnicama. Prije nekog vremena otac Misha mi je rekao da traži način da pokupi krušnu peć s lijeve obale Kijeva (gdje je opasnije i treba prijeći most preko Dnjepra). Gotovo je izgubio nadu, kada je sestra Anastasia iz Slovačke, koja radi u Caritasovom centru za pomoć, rekla da će ona poći i donijeti peć. Nadam se da će sigurno stići u Fastiv. Ja ne bih imao hrabrosti to učiniti.
Nekoliko dana su sestre iz kongregacije sestara dominikanki u Žovkvi u zapadnoj Ukrajini brinule o ratnim izbjeglicama na poljsko-ukrajinskom graničnom prijelazu u Rawa Ruskoj. Od početka evakuacije stvarali su se redovi i do 25 km. Beskrajne ljudske drame, suze, neizvjesnost, razdvojene obitelji... S tim ljudima bile su hrabre žene u bijelim habitima. Sestra Mateja mi je rekla na putu do granice ima mnogo napuštenih automobila, kofera i osobnih stvari. U Čortkivu dominikanci svoj podrum, gdje se nalazi učionica, dijele sa susjedima. U gradu su česta protuzračna uzbuna, iako do sada nije bilo granatiranja.

Sinoć sam svom provincijalu napisao: „I još nešto... To me je i osobno ganulo. Treba moliti za Nikitu, našeg postulanta, koji je u Harkovu, i za Ćirila koji je sada u našem samostanu i dolazi iz obitelji iz naše župe“. Razmišlja o stupanju u dominikanski red, iako će vjerojatno morati još malo pričekati. Danas mi je rekao da bi mogao pričekati kao naš trećoredac. Čudan je to znak: dvoje najmlađe dominikanske „djece“ nalazi se u bombardiranom gradu na istoku Ukrajine. Znak, svjedočanstvo... Harkov je teško bombardiran tijekom noći. Granatiranje se nastavlja bez prestanka. Danas poslijepodne opet sam razgovarao s Ćirilom – raketa je pala u blizini samostana. Hrabro ustrajava, a u njegovom glasu ne čujem ni strah ni sumnju. Neobično. molimo za njih.
Nekoliko snažnih eksplozija upravo se začulo pokraj nas. Bilo je to prvi put da su bile tako snažne. Ubrzo nakon toga na internetu su se pojavile slike da je riječ o raketnom napadu na TV toranj 1,5 km od našeg samostana.
Svi dobivamo puno e-mailova i poziva u kojima nude pomoć. Zaista sam ganut vašom spremnošću da nam pružite ruku pomoći. Međutim, nismo u mogućnosti, pogotovo ne iz Kijeva ili Fastiva, koordinirati ili posredovati u prihvatu izbjeglica u Poljskoj ili transportu stvari. Molimo vas da djelujete lokalno, gdje živite! Također se obratite našim dominikanskim samostanima u Poljskoj – znam da su moja braća i sestre dorasli izazovu... Oni će znati što učiniti da donacije stignu do nas... Mi se, „na prvoj crti bojišnice“, ne možemo nositi s tim oceanom dobrih inicijativa iz cijelog svijeta, želimo i moramo usredotočiti svoje napore na služenje onima koji su sada ovdje s nama.

Pater Jaroslaw Krawiec OP,
vikar Ukrajinskog vikarijata
Kijev


Kijev, 2. ožujka 2022., 13.30 sati

Drage sestre, draga braćo,
…Sedmi dan nije za stvaranje, nego za uništenje, koje postaje sve brutalnije, nemilosrdnije i užasnije. Istodobno, duboko sam uvjeren da Bog, kada gleda na dobre ljude, požrtvovne, predane, na neizmjernost ljubavi, vidi da je ono što je učinio bilo jako dobro (usp. Post 1,31).
Danas je Čista srijeda i počinje korizma. Otac Piotr, naš profesor Novog zavjeta, jučer je zapalio malu vatru na terasi da imamo svježeg pepela.
Jučer navečer nas je zaprepastila raketna paljba obližnjeg televizijskog tornja. Spomenuo sam to prije. To je u našem kvartu. Vidio sam sliku mrtvih pješaka... Mislim da sam zapravo stajao u redu za benzin upravo na tom mjestu u četvrtak. Ovo je predgrađe Babinog Jara, mjesto stravičnog masakra stanovnika Kijeva, većinom Židova, koje su nacisti ubili 1941. godine. Predsjednik Ukrajine rekao je da se povijest počinje ponavljati...
Braća iz samostana u Kijevu sudjeluju u volonterskom radu u gradu. Otac Tomasz je doveo ovdje nekoliko ljudi , kasnije je pokupio druge iz udaljenih dijelova grada. Za to je potrebna hrabrost: bezbroj provjera, pokazivanje dokumenata, otvaranje prtljažnika. Kada se jučer vraćao vozeći jednu ženu, vozili su se u blizini Babinog Jara, gdje je upravo bilo granatiranje...
Jutros se javio otac Miszka Romaniv iz Fastiva. Bio je sretan što je autobus, koji je jučer krenuo s više od pedeset ljudi, stigao u Poljsku. „Sjede na poljskoj strani i piju kavu“, rekao je. Neka takvih poruka bude što više. Sestra Anastazija jučer je sigurno stigla u Fastiv. U prtljažniku je prevezla krušnu peć s lijeve obale Kijeva. Nitko nije htio s njom putovati. Njeno putovanje trajalo je sat i pol. To je rekord, pogotovo u ovim uvjetima... Očito joj nije bilo stalo do kamera za kontrolu brzine na Odesskoj cesti... Jutros se vratila i donijela svježi kruh u Kijev.
Još jednu pećnicu našoj zajednici u Fastivu darovao je Luccio, prijatelj Talijan. Njegova pizzeria u Vinnytsia je sada zatvorena, pa je bez oklijevanja rekao da će nam donijeti opremu. Drugi prijatelji iz Vinice osigurali su dvije tone brašna. Uz to možemo ispeći 300 kruhova svaki dan u sklopu Teritorijalne obrane grada...
U prethodnim pismima izvještavao sam o biskupu Vitaliju iz Kijeva koji je ostao u gradu. Drugi kijevski biskup Aleksandar otišao je u Žitomir, kako bi bio u zapadnom dijelu biskupije gdje ima mnogo katolika. Mudra odluka. Danas smo razgovarali telefonom. Žitomir je bombardiran i mnogi su se ljudi sklonili u podrume crkava. Biskup Aleksandar je na Facebooku objavio potresne fotografije: ljudi mole krunicu u starim crkvenim podrumima... Baš kao u danima katakombi. Uspjeli smo razgovarati i s biskupom Pawelom iz Harkova. Tamo je jako teško i opasno. Jučer smo u vijestima vidjeli kako je, između ostalog, bombardiran i središnji gradski trg. Nedaleko su katedrala i zgrada ordinarijata. Nasreću, nakon eksplozije oštećen je samo nekoliko prozora i vitraja. Uništen je i dio krovišta zgrade ordinarijata u kojoj biskup stanuje... Jučer je raketa pogodila školsku zgradu koja se nalazi svega nekoliko stotina metara od samostana. Biskup je nazvao da nam je zatvorio samostan i upitao kome pripada bijela mačka. Pustio ju je van. Nadamo se da će se mačak nekako snaći jer ne znamo kada ćemo biti doma.
U ratnoj situaciji glupo je nekoga pitati: ideš li ili ostaješ? No, sam biskup Pawel je u nekom trenutku tijekom razgovora rekao da ne ide nikamo. Bit će sa svojima. Čvrsto vjeruje u pobjedu istine i Marije Bezgrešne! On je čovjek snažan borac. Papa Franjo imenovao ga je biskupom, a prije toga je bio u Donbasu i radio kao vojni kapelan. Sva trojica su dobri, hrabri pastiri!
Predragi, danas bih svoje pismo želio završiti riječima sv. Pavla: „Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: kao što je grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu“ (Rim 5,20-21).
Danas šaljem pismo ranije jer želim uskoro u obližnju bolnicu. Možda je tamo potreban svećenik. Vidjet ćemo hoće li me pustiti unutra.
S iskrenim pozdravima, molite za nas i za Ukrajinu.

Jaroslaw Krawiec, OP, Kijev

Priredio fr. Anto
izvor:
https://dominikaner.de