Empatija - odlika zrele duhovnosti: prof. Stjepan Radić na 3. korizmenoj tribini na Peščenici

Detalji

Kreirano Subota, 22 Ožujak 2025 08:58

Treća korizmena tribina u ciklusu "Korizmene tribine na Peščenici", pod naslovom "Činite drugima ono što želite da oni čine vama - odgoj za empatiju" održana je u srijedu 19. ožujka 2025. u dvorani "Fr. Dominik Barač - dominikanac, mučenik" dominikanskoga samostana bl. Augustina Kažotića u Zagrebu. Predavanje je održao prof. dr. sc. Stjepan Radić, s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu.

Nakon početnog pozdrava i predstavljanja gosta, prof. Stjepan Radić je u uvodnim riječima upozorio da mu želja nije u ovom predavanju docirati prisutne o odgoju za empatiju i suosjećajnost nego polazeći od „zlatnoga pravila": „Činite drugima ono što želite da oni čine vama" promišljati antropološki o našoj senzibilnosti i empatiji kao temeljnom elementu koji ravna ljudskim odnosima u kontekstu ljubavi prema bližnjima. Pri tome je prof. Stjepan Radić podsjetio da „zlatno pravilo" stoji u kontrastu sa starozavjetnim načelom „taliona", tj. odmazde: zločincu ili napadaču bi se nanosila ista šteta ili ozljeda kakvu je on bio učinio oštećeniku ili žrtvu (oko za oko, zub za zub). Ono što je zanimljivo da je i u „zlatnom pravilu" i u „talion načelu" prisutan princip ravnomjernosti: uvijek istom mjerom uzvratiti ili odgovoriti.

Mjesto gdje se zrcali "zlatno pravilo" je naravni zakon, istaknuo je predavač, koji je po sebi filozofski pojam. Definirajući naravni zakon, prof. Radić je kazao da je riječ o „zakonu upisanom ili uklesanom u svijest ili dušu svakoga pojedinoga čovjeka, koji se radi svoje jasnoće i nedvojbenosti, spoznaje direktno i neposredno u smislu svoje moralnosti: dobro činiti a zlo izbjegavati." Povezanost „zlatnog pravila" i prirodnog (naravnog) zakona je vidljiva u čovjekovoj težnji izbjegavanja narušavanja vlastitoga integriteta, odnosno činjenja sebi štete u bilo kojem pogledu. Ta zaštita vlastitoga integriteta je, prema mišljenju prof. Stjepana Radića, čovjekovo nagnuće, kao odrednica prirodnog zakona u njemu, gdje se jasno zrcali „zlatno pravilo". Zbog svega navedenoga prof. Radić je zaključio da „zlatno pravilo očituje načelo objektivne moralne spoznaje", koje je usmjereno u konačnici na pitanje što mi dobivamo senzibilnošću i empatijom. Odgovor prof. Radića na to pitanje i dilemu je bio: „puno jer dobivamo inteligenciju, budući da se vježbamo u tom vidu u smislu objektivne prosudbe." Zlatno pravilo u sebi očituje načelo razboritosti, čije drugo ime je opreznost ili pozornost i smislu cjelokupnoga sagledavanja stvarnosti, iako su ponekad ljudi skloni to karakterizirati uzmicanjem ili kukavičlukom, primijetio je Stjepan Radić.

Nužnost vježbanja u razboritosti je povezana s moralnom intuicijom, naglasio je prof. Radić. Ta moralna intuicija, kao nepogrešivi moralni uvid, uključuje razum i osjećaj istovremeno. Ona je osjetljiva na nepravdu. Zato možemo reći da u sebi imamo usađeni osjet za ispravno i neispravno, dobro i loše. Zbog toga razboritost najbolje predviđa posljedice djelovanja jer je razboritost u odnosu na razum, koji je sklon instrumentalizaciji u smislu gledanja vlastite koristi, puno je sveobuhvatnija. Razboritost je praktična primljena mudrost, ustvrdio je prof. Radić, dodajući da je empatična, sućutna osoba je uvijek i razborita.

U promatranju „zlatnoga pravila" kao nastojanju uživljavanja u kožu drugoga, odnosno situaciju drugoga, prof. Radić je primijetio da „zlatno pravilo" postaje temelj našega ponašanja prema drugome. Time izbjegavamo opasnost drugoga svesti na stvar ili instrument koji postoji zbog moje koristi ili neprestanog okrivljivanja, tj. suptilnog traženja „žrtvenih jaraca" ili fiktivnih krivaca, budući da su ljudi skloniji tražiti više krivce za svoje probleme nego istinske uzroke.

Kada je riječ o empatiji, prof. Radić je, na tragu S. Freuda, govorio o njoj kao identifikaciji s drugom stranom. Zato je empatija jedan o temeljnih primljenih pojmova u psihoterapiji budući da je uživljeno razumijevanje. U očima prof. Radića, empatija je sposobnost spoznati, prihvatiti i procesuirati osjećaje i stavove onoga koji stoji nasuprot meni bez obzira  u kakvoj ulozi nasuprot nama bio. Prof. Radić je istaknuo u svom razmišljanju da je empatija odlika zrele duhovnosti, budući da očituje dozu inteligencije (emocionalne) u sebi, i bez nje u ljudskim odnosima uvijek nastaje kaos. Bez nje je teško doprijeti istinski do drugoga.

Kad je riječ o suosjećanju, koje prof. Radić promatra kao sudjelovanje u patnji drugoga, ona je neophodna u nastojanju ublažiti patnju drugoga. Prof. Radić je govorio o tri komponente suosjećanja: afektivnoj (patnja drugoga nije samo registrirana nego je i doživljena), kognitivnoj (istovremena povezanost i distanciranost što omogućuje afektivnu zrelost) i proaktivnoj (stav izlaganja koji uključuje žrtvu). Govoreći o katarzičnom (pročišćujućem) učinku suosjećanja na dušu, prof. Stjepan Radić  je na temelju iskustva ugode i boli pokazao da smo svjesniji sebe na temelju iskustva boli, jer svoj ja na temelju ugode uopće ne doživljavamo. Suosjećanje je „jedna vrste pročišćenja vlastitoga jastva", zaključio je prof. Radić.

Prof. Radić je ukazao na suosjećanje kao zaštitu od sociopatije ili bešćutnosti, nevidljivog autizma ili djelovanja po načelu reprociteta, koje čovjeka dovede do granica nezadovoljstva s vlastitim životom, stanja prepoznatljivog po hladnoći i bešćutnosti u ljudskim odnosima. Bez suosjećanja nema ni sutrpljenja, koje je odlika Boga. Upravo Božje sutrpljenje je znak njegove solidarnosti s nemoćnima, odbačenima i svima koji trpe. Zato Boga prepoznajemo kao (su)patnika, onoga koji suosjeća s čovjekom u njegovim situacijama trpljenja i boli. Također je prof. Radić upozorio da se suosjećanje ne može svoditi isključivo na afektivnost ili osjećaje, jer suosjećanje je uvijek u sebi refleksivno, što znači spremnost i dopuštanje da se tuđa patnja u meni taloži budući da odbijam bježati ili odvraćati lice od tuđe patnje. Zato je suosjećanje djelatna (proaktivna) u sebi jer me potiče na konkretno djelovanje bez čega ona nije dovršena.

Organizatori tribina su Dominikanski samostan bl. Augustina Kažotića, Institut sv. Tome Akvinskog i Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Korizmene tribine dio su kompetitivnog projekta Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, kao jedna od triju aktivnosti projekta Što nas povezuje?, uz radionice Škola empatije.

Predavanje prof. dr. sc. Stjepana Radića možete u cijelosti poslušati i pogledati na ovoj poveznici.