Održana 5. korizmena tribina: Prijetnje empatiji

Detalji

Kreirano Subota, 05 Travanj 2025 12:04

Peta korizmena tribina u ciklusu "Korizmene tribine na Peščenici", pod naslovom "Prijetnje empatiji (iscrpljenost, stres, traume...)" održana je u srijedu 2. travnja 2025. u dvorani "Fr. Dominik Barač - dominikanac, mučenik" dominikanskoga samostana bl. Augustina Kažotića u Zagrebu. Predavanje je održala psihologinja i psihoterapeutkinja Antonija Radoš.

Otvarajući svoje izlaganje citatom „voljeti i suosjećati znači čuvati i štititi ranjivost druge osobe", Antonija je naglasila da joj je cilj iznijeti dobrobiti empatije ali i pokazati koje su prijetnje empatiji i kako djeluju u nama. U osvrtu na različite definicije empatije Antonija je naglasila da je empatija u sebi kompleksna vještina ili sposobnost koju je moguće razdvojiti na dva dijela: razumijevanje i pokazivanje toga razumijevanja (intelektualna i emocionalna empatija, koje ne moraju nužno uključivati jednu drugu). Pri tome prevladava mišljenje da je empatija suosjećanje, ali u stvari to je ono što nazivamo simpatija. Točniji prijevod empatije je su-patiti: jednako osjećati kao netko drugi. Zbog toga empatičnost u psihoterapijskom smislu je proces bivanja s drugom osobom i njezinim osjećajima, tj. proživljavanje traume dijeleći neugodne osjećaje. Zato je, prema psihologinji Antoniji Radoš, srž empatije iscjeliteljski: biti tu i podijeliti nečiju bol ili njegovu patnju. Također je upozorila da empatičnost ne znači nužno slagati se s nekim jer empatija je razumijevanje nekoga, čak i onda kada se ne slažemo s njime.

U osvjetljavanju dobrobiti empatije Antonija je na prvo mjesto stavila povezivanje i zbližavanje s drugim osobama u smislu sposobnosti razumijevanja druge osobe i njezinog emocionalnog stanja i ponašanja, što je posebno važno za izgradnju odnosa povjerenja. Empatija je vrlo korisno sredstvo za prevenciju sukoba i doprinosi smanjivanju konfliktnih situacija jer doprinosi stvaranju boljih okruženja oko sebe kroz bolje razumijevanje tuđih i vlastitih emocija. Također se ne smije zanemariti važnost empatije u razvoju altruizma i liderstva, ponašanja koja vode računa o dobrobiti drugih osoba.

S druge strane, psihologinja i psihoterapeutkinja Antonija Radoš pokazala je i negativne posljedice empatije u njezinim krajnostima koje se očituju kroz emocionalne ili psihičke poteškoće ili poremećaje. U slučaju tolerancije krajnosti empatije su nedostatak ili potpuni manjak tolerancije što po sebi nije dobro, ali jednako i pretjerana tolerancija koja prelazi u popustljivost što također ima negativne posljedice. Zato empatija uvijek zahtijeva držanje „zlatne" sredine.  Antonija se je osvrnula na opasnost da empatija kao sposobnost prepoznavanja i razumijevanja tuđih osjećaja i ponašanja bude negativno iskorištena. Dok s jedne strane imamo psihopate, čija je empatičnost nerazvijena ili slabo razvijena, s druge strane imamo narcise, koji su isključivo usmjereni na vlastite potrebe, zanemarujući tuđe potrebe. U tom kontekstu, Antonija je dodala još jednu kategoriju, puno opasniju od prijašnjih dviju: „mračni empati", osobe koje imaju jako dobru razvijenu empatiju, ali je koriste u negativne i sebične svrhe: manipulaciju i stjecanje prednosti pred drugima. Dotičući se fenomena ili sindroma „izgaranje empatije", Antonija je pojasnila da se ta pojava javlja u kontekstu nezaštićene empatije bez zdravih granica kao osjećaj desenzibilizacije, obamrlosti i otupjelosti u pogledu tuđe patnje ili boli. Ona je posljedica prekomjerne izloženosti nekoj tragediji ili stresu. Osim posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), Antonija je ukazala na pojavu posttraumatskog rasta, koji, polazeći od prihvaćanja boli i proživljene boli, omogućuje da trauma na kraju rezultira pozitivnom transformacijom i novim iznalaženjem smisla života. Traganje za smislom je proces što znači da se smisao života ne pronalazi u jednom komadu, nego svaki dan treba pronaći njegove male dijelove (naglasak je na pronalaženju smisla svakoga dana). Zbog svega rečenoga Antonija je zaključila da je „paradoks traume u njezinoj moći uništavanja ali i oživljavanja i transformacije. Na nama je da izaberemo put i smjer kojim ćemo ići." Izazov u  svemu tome je izdići se i nadrasti svoju bol ili traumu i vidjeti što ja od te boli mogu napraviti. Antonija je spomenula kao prepreku empatiji „sekundarni stres", koji je posljedica iscrpljenosti i preopterećenosti uzrokovane preuzimanjem tuđih briga i patnji u želji da drugima pomognemo da se lakše nose sa svojim problemima, iako često to osobe ne traže od nas nego samu našu prisutnost i slušanje u njihovom procesu prolaženju boli i patnje. K tome je slična i pojava umora od empatije, koja je u stvari zaštitni obrambeni mehanizam naše ograničene emocionalne energije, koja je obnovljiva ali ima svoje limite. Umor od empatije može rezultirati simptomima beznađa, nemoći, izoliranosti i tuge.

U nastavku je Antonija upozorila na zamke na području empatije. Jedna od njih  tiče sedavanja savjeta koji ne bi smjeli započinjati s riječima „ti bi trebao ili morao" jer te riječi dovode u pitanje našu sposobnost drugoga shvatiti ili razumjeti. Također naši savjeti trebaju izbjegavati prizvuk „nadigravanja", umanjivanja tuđe patnje ili sažalijevanja. Jedna od zamki je i postavljanje previše pitanja zbog naše radoznalosti ili pretpostavke da druga strane od nas to očekuje ili da ćemo time drugome olakšati njegovo stanje ili situaciju. Postavljanje suvišnih pitanja umanjuje našu sposobnost aktivnog slušanja. U konačnici, lakše je postavljati pitanja nego šutjeti, čime umanjujemo ili suzbijamo vlastitu tjeskobu. Osim što pitanja ne smiju biti brojna ili suvišna, trebaju biti otvorena, precizna ili jasna, bez nametnutih opcija, bez „zašto" (koja u sebi uvijek nose prizvuk kritičnosti). Takva pitanja su nužna jer nas oslobađaju opasnosti našega pretpostavljanja ili nagađanja u pogledu emocionalnog stanja sugovornika.

Najbolja zaštita od zamki i pojave opasnosti za empatiju je prevencija. U pogledu te prevencija Antonija je spomenula na prvom mjestu svjesnost, koja podrazumijeva doći i imati kontakt sa samim sobom. Ono što također doprinosi prevenciji je zdrava ravnoteža između poslovnog i privatnog, pogotovo u zanimanjima gdje se radi puno s ljudima (važnost osame, povezivanja s voljenim osobama i zdravih granica). U očima Antonije posebnu ulogu ima zahvalnost, koja je jedan od najjačih podupiratelja mentalnog zdravlja.

Govoreći o ulozi empatije, Antonija je zaključila da naša empatičnost nema moć promijeniti tuđe živote nego pomoći u vidu supatnje s drugim osobama kroz biti tu, slušati, čuti i razumjeti (razumjeti situaciju iz perspektive našega sugovornika). Empatija ima jasnu poruku: „Vidim te, čujem te, razumijem te i podržavam te!"

Na kraju je psihologinja i psihoterapeutkinja Antonija Radoš u završnim riječima iznijela vlastito iskustvo empatije: „Meni je empatija donijela stabilnost, snagu, bistrinu uma i sposobnost samoregulacije u stresnim situacijama što se tiče rada s klijentima i napose rada u školi."

Moderator tribina je župni vikar fr. Marko Bijelić, OP. Korizmene tribine, uz radionice Škola empatije, dio su kompetitivnoga projekta Što nas povezuje? Sveučilišta u Zagrebu. Organizatori tribina su Dominikanski samostan bl. Augustina Kažotića, Institut sv. Tome Akvinskog i Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.