U svakoj župi postoje dvije kategorije ljudi: osobe u potrebi i osobe koje su spremne darovati svoje slobodno vrijeme, te materijalna ili druga dobra dati na raspolaganje potrebitima. Župni caritas uključuje ljude koji svoje slobodno vrijeme i sposobnosti koriste na način da dragovoljno organiziraju i povezuju bližnje u potrebi s onima koji su spremni svoja dobra i usluge staviti im na raspolaganje. Župni caritas je most – poveznica između jednih i drugih. Ono što župni caritas čini posebnim u odnosu na slične humanitarne organizacije, jesu razlozi zbog kojih se pomaže drugima. Volonteri župnog caritasa temelje svojeg djelovanja pronalaze u evanđelju, u Isusovoj zapovjedi ljubavi i vjeri u Boga po kojima je svaki čovjek slika Božja, te kao takav ima nepovredivo dostojanstvo. Karitativna i volonterska aktivnost u Crkvi postoji od samih početaka, o čemu nam svjedoči i Sveto pismo (Dj 6,2-4; 6,42-44).
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.
Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.
A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«