Kijev, 1. ožujka 2022., 18.00 sati
1. ožujka je prvi dan proljeća u Ukrajini. Kako sam pročitao na jednom od lokalnih internet portala, „ovo je dan koji ljudi uvijek željno čekaju“. Prvi ukrajinski proljetni dan u Kijevu počeo je snježnom olujom. Ujutro su ulice bile bijele. Ali većina nas nije toliko svraćala pozornost na snježne pahuljice ili druge znakove prirode koja oživljava koliko na uznemirujuće signale rata: više pucnjave, sirena i vijesti o tome što se događa na ulicama i kako je svijet reagirao na ove događaje.
Sinoć se javio otac Miszka iz Fastiva; jako sam se zabrinuo za njega jer su u 20 sati počele borbe u gradu. Ukrajinska vojska oborila je ruski avion. U daljini se moglo vidjeti kolone vojnika. Postalo je opasno i odmah je došlo gotovo 80 ljudi iz susjedstva da kod nas prenoće. Neki sa svojim psima, mačkama i drugim kućnim ljubimcima. U domu sv. Martina de Porresa nikada nije nedostajalo životinja, od konja i magaraca do papiga i drugih živopisnih ptica. Otac Pawel u samostanu ima psa, a otac Jan posebno voli mačke. Dakle, braća dominikanci jako dobro razumiju da ljudi ne žele ostaviti svoje životinje same...
Odustati ili se nastaviti boriti protiv kušnji? Što nam govori Isus?
Đavao uvijek udara tamo gdje smo najslabiji, ili bolje rečeno najjadniji. Primjer toga je upravo Isusova kušnja u pustinji. Nakon što Isus nije jeo 40 dana, baš tada dolazi đavao da ga iskuša – i to baš u onome u čemu je Isus kao čovjek bio najjadniji – gladan. Đavao dolazi s riječima: "Ako si Sin Božji, reci ovomu kamenju da postane kruhom!" No, vidimo Isusov čin obrane – Svetim pismom! Jasno odgovara da "čovjek ne živi samo od kruha", već je čovjeku nešto drugo potrebno za život – Riječ Božja, život po toj riječi.
Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća nekoliko poljskih dominikanaca potajno je dolazilo u Ukrajinu i pastoralno djelovali. Od 1993. dominikanski red se službeno vratio u Ukrajinu, a potom i u Rusiju. Kao Vikarijat sv. Mihaela Arkađela. Od 2016. godine u Ukrajini djeluje provincijski vikarijat Poljske dominikanske provincije koji se sastoji od šest dominikanskih ustanova: samostan u Kijevu i pet redovničkih kuća (Lavov, Čortkiv, Hmeljnicki, Fastiv i Harkov). Posljednjih godina dominikanci su nastojali obnoviti, gdje je to bilo moguće, devastirane crkve i samostane, te obnoviti redovni vjerski život.
Dominikanska prisutnost u Ukrajini ima nekoliko dimenzija: intelektualnu (Institut sv. Tome u Kijevu, izdavačka kuća Kairos, katehetski centar „Stablo života“, škole, internetski časopis „Verbum“), pastoralnu (vođenje župe, razne vrste pastoralnog rada, centar za propovijedanje) i karitativnu (Dom sv. Martina de Porresa u Fastivu).
Ono što smo slušali u današnjem 1. čitanju (Sir 27,4-7) i evanđelju (Lk 6, 39-45) na prvi pogled nam se ne čini kao nešto tipično kršćansko. Slične rečenice i misli mogu se naći i drugdje kod drugih naroda ili religija. Upravo je zato dobro da je ova mudrost (kao opće ljudsko znanje) našla svoje mjesto i u Bibliji; Kraljevstvo Božje – čini se - ne bi moglo doći ako ne bismo dovoljno poštivali pravila igre međuljudskog suživota. Danas je riječ o sudu o drugima i o nama samima. Posljednja knjiga mudrosti Staroga Zavjeta, Knjiga Sirahova (kao najzreliji plod mudroslovne gnomske literature staroga Istoka i Egipta), primjenjuje pri tomu sliku sita (rešeta) kojim se prosijava i rastavlja dobra zemlja ili brašno od mekinja, otpada. Slično se može „prosijavati“ i ljude kad se o njima razmišlja ili ih se prosuđuje, misli starozavjetni učitelj mudrosti Sirah. Može se dapače tako dugo prosijavati ljude dok u situ ne ostanu samo njihove mane i pogrješke pa ih onda trijumfalno pokazujemo svima. Ne zanima nas mnoštvo dobrih osobina i djela drugih ljudi, nego samo neke male slabosti koje smo pronašli. Isus upotrebljava sličan primjer kad predbacuje farizejima da prosijavaju, „cijede“ komarca, ali gutaju devu! U današnjem evanđelju Isus to ilustrira slikom truna u oku drugoga za što imamo jako izoštren očinji vid! Kratko: previđamo naše mane, ne mijenjamo se i sve ostaje pri starom; druge pak stavljamo pod sitnozor a za naše mane smo slijepi. “Tko sjedi u staklenoj kući ipak ne bi trebao bacati kamenje!“ Zašto Isus pripovijeda ove opće poznate mudrosti svijeta? Isusu je stalo da oni koji njemu pripadaju ponajprije ovladaju temeljnim ljudskim pravilima ponašanja. Slijepac ne može slijepca voditi: pasti će oba u istu rupu. Onaj, naime, koji ne vidi vlastite grješke, ne može drugoga odgajati, učiniti ga boljim ili ga korigirati.
Proteklih je nedjelja Isus govorio o našem odnosu prema ovozemaljskim dobrima. Danas nam govori o odnosu prema braći ljudima. Riječ je o našem Nebeskom Ocu koji je Bog milosrđa, Bog oprosnik.
I. čitanje: Samuel govori o plemenitom Davidu, koji nije htio ubiti svog ljutog neprijatelja Šaula. Našao ga je na spavanju, ali ga pušta živjeti jer je Šaul bio Božji pomazanik, zakoniti kralj. Može se iz Davidova ponašanja zaključiti nešto što za njegovo vrijeme nije uopće bilo naravno, a to je da ne trebamo neprijatelje mrziti. David slijedi primjer Boga Jahvea, milosrdnog oprosnika.
Izložba „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ splitske slikarice i kiparice Karin Grenc bit će otvorena u petak 18. 2. u 19.30 sati u dvorani „Fr. Dominik Barač, OP“ dominikanskog samostana i župe bl. Augustina Kažotića u Zagrebu na Peščenici (Ivanićgradska 71).
Uz autoricu izložbe u programu će sudjelovati rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente ml. i likovni kritičar Stanko Špoljarić. U glazbenom dijelu otvorenja sudjeluje grupa RiM.
Pozivamo vas da nam se pridružite u petak, na spomendan dominikanca Fra Angelica, zaštitnika slikara, na otvaranju putujuće izložbe koja obilazi desetak gradova.
Za vrijeme euharistijskog slavlja, koje je u našoj crkvi 4. veljače predslavio varaždinski biskup mons. Bože Radoš s. Martina Bukarica i s. Biljana Kostić, članice zajednice sestara Klanjateljica Krvi Kristove položile su prve redovničke zavjete.
U današnjem evanđelju možemo primijetiti tri različite skupine ljudi: Židove okupljene u sinagogi, Isusa u rabinskoj službi te starozavjetne proroke Iliju i Elizeja. Židovi su se okupljali u sinagoge kako bi slušali riječ Božju, ali i kako bi čuli rabinska učenja. Kroz mnoge godine slušali su različite rabine koji su im pojašnjavali riječ Božju, međutim nijedan od njih nije bio poput rabina kojeg su sada čuli. Njegovim riječima su se divili, jer im je Isus drugačije govorio. Divili su se jer su čuli riječ Božju, ne samo onu zapisanu u Starome zavjetu, nego i jer su pred sobom imali utjelovljenu Božju Riječ, a svaki susret s njome razoružava čovjeka, dotiče ga do u dubinu njegovoga srca. Ipak, unatoč svom tom divljenju, ostala im je jedna misao – to je samo sin Josipa tesara, i bez obzira na sve rečeno do tada, on je bio samo to – sin Josipa tesara.
Nedjelja Božje Riječi, koju je ustanovio papa Franjo i koja će se održavati svake godine na treću nedjelju kroz godinu, podsjeća nas vjernike na važnost i vrijednost Svetoga pisma za kršćanski život, kao i odnos Božje riječi i liturgije. Kao kršćani, mi smo jedan narod, koji hodočasti kroz povijest, podržan od Gospodina, prisutan u našoj sredini, koji nam govori i hrani nas. Dan posvećen Bibliji ne treba gledati kao godišnji događaj, već kao događaj koji traje godinu dana, jer hitno trebamo rasti u našem poznavanju i ljubavi prema Svetom pismu i uskrslom Gospodinu, koji nastavlja govoriti svoju riječ i lomiti kruh u zajednici vjernika. Zato trebamo razviti bliži odnos sa Svetim pismom; inače će naša srca ostati hladna, a oči zatvorene, zbog tolikih oblika sljepoće. Ova je nedjelja, dakle, idealna prilika za ponovno čitanje nekih od dokumenata Crkve.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet.
Čovjek prolazi kroz život uglavnom nesvjestan onih „malih" stvari koje su stalno uz njega. Dvije noge, dvije ruke, zrak, svjetlo. Međutim, u trenutcima kada čovjek ostane bez tih „malih" stvari vidi koliko su one zapravo velike. Dok diše, čovjek ne razmišlja o zraku kojega udiše, ali čim ostane bez daha na par trenutaka sve ostalo pada u drugi plan.