
Više puta su apostoli iznenadili Isusa nerazumijevanjem njegovih riječi, koje su često bile u suprotnosti s njihovim načinom razmišljanja ili su, čak, izazivale kod njih strah. To se posebno odnosi na Isusove navještaje vlastite smrti i uskrsnuća kada im je govorio „da će biti predan u ruke ljudima, da će ga ubiti, a on, nakon tri dana ustati." Isusovo „predanje u ruke ljudima" je samo nastavak i potvrda njegova života koji je bio u znaku služenja i predanja za spasenje i dobro ljudi. Bog je ljubav, a ljubav je uvijek jedna vrsta izlaženje iz sebe i predati se u ruke drugome. U tom svijetlu promatramo i razumijemo Božje utjelovljenje. Suprotnost predanju ljubavi je ostati u sebi ili egoizam.
Ozdravljenje gluhog mucavca poganina, iz sidonskih krajeva, vlastiti je izvještaj evanđeliste Marka. Ovaj događaj nije zapisan kod drugih evanđelista. Ističući da „Isusu donesu nekog gluhog mucavca", Marko svojoj zajednici, ujedno i nama, želi posvijestiti ulogu posredovanja i svjedočenja vjere u kršćanskom životu. Mnogi zbog svoga stanja ne dolaze Isusu sami. Sa vlastitim življenjem vjere, živeći svjedočanstvo za Isusa, možemo, po Božjoj milosti, druge dovesti Isusu ili približiti ih k njemu.
Obredni zakoni o čistome i nečistome su bili jedna od tema sukoba i razilaženja između Isusa i farizeja. U ovoj točki kristaliziraju se dvije duhovnosti ili religioznosti. S jedne strane, Isus zastupa religioznost srca, koja svoje uporište stavlja na čovjekovu nutrinu, dok, s druge strane, farizeji drže se formalističke religioznosti ili duhovnosti, u kojoj je naglasak stavljen na vanjskom i formalnom održavanju propisa zakona. Za Isusa nisu problematične stvari i stvoreno, sve ono što stoji čovjeku na raspolaganju, nego čovjekovo srce, kad se prepusti zlu i grijehu, jer tada pretvara se u izvor svih nutarnjih i vanjskih onečišćenja. Ako čovjekovo srce nije u skladu s Božjim riječima i vlastitom sviješću, postaje korijen zla i grijeha u čovjekovu životu.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.
Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.
A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«

Isusov euharistijski govor u šestom poglavlju Ivanova evanđelja naići će na zid nerazumijevanja kod jednog dijela njegova slušateljstva, pa čak i među širim krugom onih koji su ga pratili. Uz komentar „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?", oni „odstupiše, više nisu išli s njime". U njihovom nedostatku vjere iz povjerenja u Isusov euharistijski govor o kruhu života krije se manjak pouzdanja u Isusa, odnosno sumnja da je Isus taj koji može podariti život vječni. Ova epizoda iz Isusova života otkriva jednu dimenziju u našem življenju vjere danas. I nama neke riječi Evanđelja ili crkvenoga nauka mogu činiti se tvrdim, bilo našem razumu ili volji. Vjera uvijek u sebi iziskuje određenu poslušnost. Ne slijepu poslušnost razuma nego pobožnu poslušnost u smislu priznavanja granica vlastitog razuma.
Euharistija predstavlja središte i vrelo kršćanskog života. Za kršćanina je euharistija, kao mjesto privilegiranog susreta s Kristom, središte njegova duhovnog života. Same Isusove riječi iz Ivanova evanđelja: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni." objašnjavaju zašto Crkva, a time i svaki vjernik, gradi svoj identitet na euharistiji, središnjem, djelotvornom i živom znaku Kristove prisutnosti s nama i u nama, crpeći iz nje vlastitu snagu za svoje poslanje. Isus je živi kruh koji je s neba sišao i zbog toga je euharistija temelj zajedništva vjernika s Isusom Kristom, otkupiteljem i spasiteljem.
Opširnije:"Tko god bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijek."
U svakoj župi postoje dvije kategorije ljudi: osobe u potrebi i osobe koje su spremne darovati svoje slobodno vrijeme, te materijalna ili druga dobra dati na raspolaganje potrebitima. Župni caritas uključuje ljude koji svoje slobodno vrijeme i sposobnosti koriste na način da dragovoljno organiziraju i povezuju bližnje u potrebi s onima koji su spremni svoja dobra i usluge staviti im na raspolaganje. Župni caritas je most – poveznica između jednih i drugih. Ono što župni caritas čini posebnim u odnosu na slične humanitarne organizacije, jesu razlozi zbog kojih se pomaže drugima. Volonteri župnog caritasa temelje svojeg djelovanja pronalaze u evanđelju, u Isusovoj zapovjedi ljubavi i vjeri u Boga po kojima je svaki čovjek slika Božja, te kao takav ima nepovredivo dostojanstvo. Karitativna i volonterska aktivnost u Crkvi postoji od samih početaka, o čemu nam svjedoči i Sveto pismo (Dj 6,2-4; 6,42-44).
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u svojim temeljima ima tradiciju i predaju Crkve da je Marija na kraju života „usnula", tj. dušom i tijelom uznesena bila na nebo. Razlog toga vjerovanja je bila Marijina uloga u povijesti spasenja, odnosno posebnosti njezine suradnje, kao Majke Božje, s Bogom. Kad razmišljamo i govorimo o Marijinom uznesenju na nebo, ne smijemo pasti u zamku i poistovjetiti to s Kristovim uzašašćem na nebo.